Stav

Biće Lovćena

Prva fudbalska lopta zakotrljala se na Cetinju, zvanično, 1913. Neki tvrde 1909. godine. Tada je Lovćen igrao utakmice. Međutim, nije bilo ligaškog takmičenja, pa je tek 1913. registrovan u Splitkom podsavezu, kao Radnički šport klub Lovćen; sa splitskim Hajdukom, osnovanim 1911. godine, najstariji fudbalski klub na prostoru bivše Jugoslavije
432 pregleda 8 komentar(a)
FK Lovćen 1956, Foto: Milan Pešić
FK Lovćen 1956, Foto: Milan Pešić
Ažurirano: 26.05.2013. 10:17h

Uz stotu godišnjicu crnogorskog fudbala

Imao sam šesnaest godina kada me slavni trener Lovćena Mišo Pajević prebacio iz podmlatka u prvi tim. Igrao sam desnog beka. Lijevi je bio Dujo Čelebić.

Mnogo godina kasnije, u Vladinom domu, na promociji mojih knjiga, pričam i o fudbalu; ne sjetih se odmah kojeg sam beka igrao, kad iz publike neko viknu: “Desnog!”

Bio je to stari drug Žile, Miodrag Živković, urbana legenda cetinjska.

I: onomad, sjedim u podgoričkom Grandu s mojim školskim drugom, ginekologom Mićom Vukićem; prebiramo cetinjske dane (i noći); pomenuh neizbježnog Žila.

“Žile je umro!” – presječe me doktor Mićo.

“Kada?”

“Sahranjen je prije nekoliko dana”.

Miodrag Živković Žile. Pozvao sam njegovu suprugu da izjavim saučešće. Ona, uz zahvalnost, veli: “Bio je desetak dana u bolnici, došao je kući i, ako je za utjehu, umro je u zagrljaju porodice”.

Vjerni hroničar drevnog crnogorskog grada. Žile. Vazda na događaju; uz Njegoševu, niz Njegoševu; u pozorištu, na izložbama, prijemima… Na utakmicama, treninzima fudbalera Lovćena… Žile.

Prva fudbalska lopta zakotrljala se na Cetinju, zvanično, 1913. Neki tvrde 1909. godine. Tada je Lovćen igrao utakmice. Međutim, nije bilo ligaškog takmičenja, pa je tek 1913. registrovan u Splitkom podsavezu, kao Radnički šport klub Lovćen; sa splitskim Hajdukom, osnovanim 1911. godine, najstariji fudbalski klub na prostoru bivše Jugoslavije. Prvu loptu u Split su donijeli splitski studenti koji su studirali u Pragu. Zvali su je balun. I u Crnu Goru je jedna od prvih lopti stigla iz Praga. Donio ju je 1920. u Berane, sin vojvode Gavra, Mišo Vuković, koji je u Pragu započeo studije prava i igrao u praškoj Slaviji.

Jedan od osnivača Lovćena Kosta Ćufka, pričao je svojevremeno da su u ljeto 1913. godine na Cetinje (iz Italije) došla dva brata Milunovića, stariji Luka i mlađi Milo. Milo mu je rekao kako u Italiji postoji neka nova igra koja se igra loptom, pa je obućar Mijat Bastać napravio loptu.

Ali, nijesu imali budel, onu unutrašnju gumu; umjesto njega stavili su “prdenjak”, praseći mjehur, pa je lopta bila više ovalna nego okrugla.

Ima mišljenja, međutim, da je prvu fudbalsku loptu na Cetinje donio Labud Kusovac, student pariške Sorbone…

Lovćen je, po mnogima, davne 1956. imao najbolji tim u svojoj stogodišnjoj istoriji. Najstariji crnogorski klub tada se borio za ulazak u Prvu saveznu ligu, “one”, velike Titove Jugoslavije.

Snijeg napadao pa se Lovćen za proljećnji start pripremao u Vojnom stanu, u sali tadašnjeg Društva za tjelesno vaspitanje Partizan. Našao sam se među prekaljenim asovima, Batom Mandićem, Mišom Pajevićem, Ćikom Radovićem, Rajkom Ivanovićem, Đokom Mugošom, Sretenom Begovićem, Božom Vrbicom, Zekom Lubardom, Đorđem Kusovcem, Vukašinom Vujovićem, Đokom Petrovićem, Miškom Jovićevićem, Radislavom Marjanovićem, Sretom Banovićem… Tokom treninga naišao je čuveni fotoreporter Milan Pešić i napravio fotografiju Lovćena koju danas objavljujemo.

Đoko Mugoša mi je pokazivao kako s unutrašnje strane stopala najbolje da udarim loptu, a trener Mišo Pajević me očinski zagrlio, potapšao po ramenu i rekao da se javim ekonomu, nekadašnjoj golmanskoj legendi, Muju Petanoviću, da me zaduži s opremom. Dao mi je dva para kopački, crveno-bijeli dres, crvene gete i crne gaćice. Lovćen je igrao u crvenim, crveno-bijelim ili bijelim dresovima, ali gotovo uvijek u crnim gaćicama, kao Mančester Junajted.

Navijači Lovćena svoje ljubimce tada su znali i po nadimcima: Manda, Begina, Tić, Mudek, Cura, Marjan, Čopac, Mufi, Alavija, Poli…

Mišo Pajević bio je sjajan čovjek, fudbaler i trener. Jednom, sjećam se, analiza poslije utakmice kada je Lovćen primio gol. Mišo kritikuje odbranu.

“Preko moje strane nije pao gol”, pravda se britki bek Vukašin Vujović.

“Ama, najgore je što smo mi primili gol, nije važno s koje strane”, odgovara mu trener Mišo Pajević.

Te, 1956. Lovćen se takmičio u Drugoj saveznoj ligi a takmičenje se odvijalo u četiri grupe, tj. zone. U Drugoj zoni, u kojoj su se takmičili klubovi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i dijela Hrvatske, Lovćen je bio ubjedljivo prvi i stekao pravo da se sa ostala tri zonska prvaka, zagrebačkom Lokomotivom, Borovom i skopskim Vardarom bori za ulazak u Prvu saveznu ligu.

I: naišla je dramatična utakmica s Vardarom. Za ulazak u Prvu saveznu ligu Lovćenu je bila potrebna pobjeda ili neriješen rezultat. Ne samo Cetinje, već i Crna Gora, živjeli su za tu utakmicu. Tog julskog dana 1956. pristizali su, autobusima, kamionima, navijači iz svih krajeva Crne Gore. Cetinjem se orilo: Lovćen, Lovćen… I pjevalo: “Oj Lovćene, lijepo ti je ime, Prva liga za tebe ne gine”. Na stadion pod Orlovim kršem došlo je preko šest hiljada navijača. Sudio je Splićanin, Leo Lemešić, jedan od najboljih jugoslovenskih sudija. Bila je to čudna utakmica. Lovćen je igrao a Vardar davao golove. Pobijedio je Vardar 2:1. Međutim, Lovćen je postigao gol koji nije priznat jer, navodno, lopta nije prešla gol liniju. Novinski izvještači su konstatovali da je lopta prešla liniju gola.

Navijači se do večernjih sati nijesu razilazili.

Ostalo je u sjećanju: ispred Granda, poslije utakmice, u Hilmanu kabrioletu, sjedio je, skvrčen, dežmekasti sudija Lemešić, očekujući da krene za Split. Prišao je Mićo Zorkin i pljunuo ga posred lica, uz riječi: “I to je taj veliki Leo Lemešić…”

Ova sudijska nepravda rasula je Lovćen kao prosuto žito. Mišo Pajević je prešao u sarajevski Željezničar, Đoko Mugoša u Budućnost, Mirko Stojanović u zagrebački Dinamo, pa u Crvenu zvezdu, Miško Jovićević u Željezničar, zatim u ljubljansku Olimpiju, Ćiko Radović u Željezničar, dugi niz godina kapiten i legenda popularnog sarajevskog kluba, Đorđije Kusovac u pančevački Dinamo, Sreten Begović u zrenjaninski Proleter, Sreto Banović u BSK…

I više nije imao šansu da se takmiči za ulazak u Prvu saveznu ligu.

Ostao je, i u Lovćenu, čuveni cetinjski humor. Posebno kad je bio u pitanju Pura Uljarević, veliki šarmer i kozer. Oslovljavao je svakoga “brato”. Igrao je u odbrani. Na jednoj utakmici protivnički igrač pretrčavao ga je kao od šale. Navijač, koji se nalazio tik uz teren, povika:

“Kad ćeš, Pura, zaustaviti toga?! Viđi što ti radi?!”

“Kako, brato, jadan, da ga zaustavim”, kliknu Pura. “ Vidiš da on trči kao da ima propeler pozadi”.

Jedaman s Tomom Kusovcem, može biti najuspješnijim predsjednikom u dugoj istoriji Lovćena, dođoh u prostorije slavnog crnogorskog kluba. Direktor Dragan Kaluđerović, širi ruke:

“Dobro došli. Probajte ovu lozovaču”.

Na stolu rakija, kao grom. A jedan, povelike glave, iz prikrajka, dobaci:

“Možda je šećeruša, treba sačekati do sjutra i, ako ne zaboli glava, onda je prava”.

“Muči, jadan”, veli mu Lovćenova legenda Milo Radonjić. “Ako tebe zaboli ta tvoja glavudža, trebaće ti aspirin ka njeguški sir!”

I: biće Lovćena.

Na fotografiji igrači Lovćena 1956. godine. Stoje, slijeva: Slobodan Vuković, Mišo Stojanović, Bato Mandić, Vukašin Vujović, Miško Jovićević, Božo Vrbica, Mišo Pajević, Mišo Popović. Čuče: Zeko Lubarda, Đorđe Petrović, Vito Marković, Ćiko Radović, Đorđe Kusovac i Branko Popović