VIŠE OD RIJEČI

Rukovanje

Ovdje nije riječ ni o kakavom pomirenju – niti je takvo što moguće: ali, crnogorsko društvo je toliko konfrontirano po svim šavovima, da se čak i čin konvencionalnog pozdrava može tumačiti kao – nešto drugo
125 pregleda 20 komentar(a)
Milo Đukanović, Željko Ivanović, Foto: Luka Zeković
Milo Đukanović, Željko Ivanović, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 25.05.2013. 16:58h

Još od rukovanja Tita i Hruščova, bješe to 1955, ne vjerujem da je jedno rukovanje izazvalo veću pažnju i analitičku strast dobrog dijela građanstva Crne Gore.

S tom razlikom što ovdje nije riječ ni o kakavom pomirenju – niti je takvo što moguće: ali, crnogorsko društvo je toliko konfrontirano po svim šavovima, da se čak i čin konvencionalnog pozdrava može tumačiti kao – nešto drugo.

Naime, na prazničnom prijemu crnogorskog premijera, sasvim neočekivano, pojavio se i direktor Vijesti, inače uredno pozvan. Pretpostavljam da je za najveći dio prisutnih to bilo ukazanje arhineprijatelja... U takvim prilikama svi su tu da budu viđeni, i verbalna ekspresija uglavnom ne prelazi granice uobičajenih fraza. Ipak, ovaj gost je došao da nešto kaže.

Prošle subote „Poljubac“, ove „Rukovanje“... ostajemo, dakle, u zoni tzv. građanske srdačnosti. Uz nadu da Ivanović neće biti „sudski gonjen“ zbog ovog rukovanja. Možda bi se i to moglo svesti pod – ometanje službenog lica... Ili nešto slično.

Antropolozi kažu da je rukovanje po porijeklu vezano za vrijeme kada je stisak desnih ruka naprosto značio da u njima ne može biti mač. Otud je to bio čin – miroljubivosti. Vrijeme je ovaj ratnički ritual pretvorilo u čin građanske pristojnosti.

Ali, očigledno je da je – između samog događaja i izjave direktora Vijesti, otvoren prostor za najšire moguće projektovanje značenja... A takve stvari obično svjedoče stvarno stanje jednog mentaliteta. Ljudi projektuju ono što bi bio njihov razlog, uvijek. Stoga, udvorica će u ovome da prepozna udvorištvo, uplašeni će u ovome vidjeti strah, vlastoumilni će prepoznati kao udvaranje Moći, lopov će pomisliti da je neko „ugrađivanje“... I sve u tom stilu.

Sve je to pomalo vizura palanke (fascinacija stavom) – možda je ipak važnije to što je Ivanović kazao premijeru, od samog rukovanja. Ali, takvi su Crnogorci – ovdje se više vodi računa o hodu, o načinu na koji se pozdravlja ili dovikuje, kako se ko i kome javio, od bilo kakvog diskursa. Radikalna dominacija vizuelnog – mi smo narod za film, a ne za književnost... Morao bi ministar drastično da poveća budžet za film, to je budućnost Crne Gore.

Svijest sukoba je dominantna u Crnoj Gori. Toliko da su svi u gardu i niko nikoga ne sluša što priča. Odavno. Jer, sve se zna. Zato su nam ovakvi mediji i novinarske uzdanice.

Otuda je pojava Miodraga Lekića na ovdašnjoj sceni djelovala tako novo i različito – naprosto, vidjeli smo na djelu jednu drugačiju političku kulturu. Elementarna politička kultura je, najednom, djelovala tako normalno, da je to postalo gotovo subverzivno.

Ali, vratimo se mehanizmima projektovanja... Nedavno, magloid je obznanio da je glavni urednik Vijesti popio kafu (ili limunadu, konsultujte službu), sa ministrom vanjskih poslova. Moram priznati da je zanimljiva svijest koja vidi nešto neobično u tome da čelnik najuticajnijih novina u državi popije kafu sa kakvim ministrom? U svakoj normalnoj državi to je prilično uobičajena stvar – takvi su im poslovi, i jednome i drugome. Ali, ovdje imamo svijest koja reaguje nekontrolisanim otporom na bilo kakav gest normalnosti. Zato sve ovo ovoliko i traje.

Nije nemoguće da je direktor Vijesti izazvao i stanovite duševne bolove kod premijera. Mora da mu je ovo teško palo - nedavno saznasmo, povodom Koštunice, doduše, da je prilično tankoćutan u pogledu rukovanja.

Ivanović je otišao u „osinje gnijezdo“ i kazao Đukanoviću u oči to što ima. U Crnoj Gori, svih ovih godina, to ne radi niko.

Ovu fazu Đukanovićeve vladavine mogli bismo nazvati i fazom intervjua. Ono što su mu nekada bili mitinzi danas su mu intervjui. Možda se u DPS-u i vrijeme tako računa, od jednog do drugog intervjua, kao kod Helena sa Olimpijadama.

A te priče gromopucateljno plasirane u raznim domaćim i regionalnim medijima, jedna su vrsta šargarepe na dugačkom štapu za one koji su spremni da povjeruju. Nikad ne postavljajući pitanje – A što je Đukanovića do sada sprečavalo da se obračuna sa nepoštenjem, neradom, neznanjem... Sa „mangupima u našim redovima“, kako to vole da kažu poslušnici autokrata. Ništa osim – Đukanović sam. Tako da su ti intervjui samo obična prašina u oči crnogorskoj javnosti. Oni stvaraju iluziju da se nešto dešava.

Ipak, izgleda da ima i zanimljivih pomaka: spektakularna izjava gospodina Šabovića možda nagovještava neka nova i srdačna rukovanja... Ali - bez Đukanovića.