iz londona, s ljubavlju

Na tržnici različitosti

Primijetila sam da Engleskinje nemaju čak ni onu dozu straha koju mi sa Balkana smatramo neophodnom za preživljavanje. Sigurna sam da je predugo vjerovanje u bajke dovelo do nedostatka osnovnog nepovjerenja u sve što ih okružuje
0 komentar(a)
London, Foto: Favim.com
London, Foto: Favim.com
Ažurirano: 25.05.2013. 07:28h

U kakvom god da je raspoloženju, na licu Londona uvijek se nazire njegova praktična priroda jednog trgovca. Zbog te će prirode ovaj svjetski centar sve preživjeti. I ne samo preživjeti – vjerujem da će od svakojakih trendova i kriza grad samo jačati; da ga ništa neće odvući natrag u izolaciju.

Od početka ove godine, u Londonu se svakog mjeseca registruje u prosjeku 1300 novih Italijana. Italijani Londonu dobro stoje – i obrnuto – dajući mu, svojim i dobrim i lošim osobinama, snažan mediteranski flair. Vole potrošiti, najviše na estetiku. Zapravo su često opsjednuti prvenstveno ljepotom i čistoćom, pa se to graniči sa snobizmom, odnosno netolerancijom, koja je u Londonu javno neprihvatljiva. Ali na zemlji su, Italijani, i njihova je priroda praktična, trgovačka. Brzo nauče da isključivost mogu upražnjavati u svojim krugovima, i ne šire od toga. Teška srca, no ipak, zatvoriće oči pred engleskom majkom koja za večernji koncert u školi nije isfenirala kosu; i obuzdaće se, neće mrštiti nos pred gostom večernjeg koktela sa presvijetlim parom čarapa ili košuljom pogrešne nijanse ispod tamnog odijela nesavršenog kroja. Ali meni je lako oprostiti im tu opsjednutost per bene oblačenjem i stavom kada ulicama centralnog Londona, u vrijeme ručka i večere, zamirišu bosiljak i origano, i dok krcka Pane Carasau, pred kojima kapitulira čak i toksični oblak izduvnih gasova.

Nakon početnog estetskog šoka, London i Italijani brzo se stope, počnu se maziti i paziti. Oni su u ovom gradu poželjni doseljenici.

Je se često šalim na račun Istočnoevropljana, ili Balkanaca. Kao da želim preduhitriti domaćine i njihove stereotipne šale o nama.

‘Znam da nas ovdje ne vole,’ kažem svojoj grupi petkom, mojim piscima sa kojima sam najbliskija.

‘Vas barem vole više nego nas,’ tvrdi Sintija, Amerikanka. ‘Nas nigdje ne vole.’

‘O, molim vas, nemojmo ni započinjati tu temu jer ćete obje od mene izgubiti,’ zaključuje priču Kej-Džej, karipski crnac, gej-pjesnik.

‘Stvarno?’ pitam.

Iskreno mislim da bih ja pobijedila u utrci ‘nesimpatičnih manjina’.

Svi se, kad dođe stani-pani, hvataju za američke skute, a čini mi se i da se ovdje svojski trude prvenstvo dati gej-crncima-umjetnicima, poput Kej-Džeja, kadgod se pojavi kakva šansa za napredak u životu.

Rasizam sam u Londonu primijetila tek kada sam na njegovo postojanje odlučila obratiti pažnju.

Bilo je to, naravno, u jednom od brojnih takozvanih mini-cabova koje uglavnom voze crnci. Jedno sam takvo vozilo iznajmila da kćerku i sebe vratim kući iz posjete nekoj od njenih prijateljica. Vozač je, za razliku od mene, dobro poznavao taj dio Londona. Izbjegavao je brojne semafore vozeći nas sporednim uličicama, uskim kao da su naše, balkanske. U koju god uličicu da smo skrenuli, iza okuke, u suprotnom smjeru, pojavio bi se još neki iskusni vozač upoznat sa tim krajem. Slučajno su svi ti drugi vozači bili bijelci ili bjelkinje. Niko od njih nije dao prvenstvo našem vozilu. Dapače, sa licem iskrivljenim od bijesa, nepoštovanja, ili čak mržnje, nešto su, sigurna sam uvredljivo, mumlali u pravcu našeg vozača, crnca. Njihov je prezir bio opipljiv. U grudima osjetih neko paranje, poput male munje koja ne može bljesnuti vani, pa bolno zapara grudi, ostavljajući ožiljak na srcu.

‘Danas su svi izgleda nervozni u saobraćaju,’ rekla sam. ‘Drago mi je što ne vozim po Londonu.’

I samo što sam to izgovorila, iz vozača poteče bujica riječi. (Podsjetih se na poznatu londonsku pojavu da se ljudi tek tako ne otvaraju jedni drugima – danima mogu ćutati i gutati – sve dok neko u komunikaciji ne pokaže dozu ljubaznosti i zainteresovanosti; tada se sagovornik otvori kao Crveno more pred Mojsijem...A ako se i kada ponovo sretnete, i ukoliko niko ljubaznost ne forsira, opet se ćuti i guta, kao da komunikacije nikad bilo nije.)

‘Danas, kažete?’ otpoče vozač. ‘Danas su nervozni? Ha-ha-ha. Eh, čega se ja sve nagledam i naslušam svakoga dana, a vozim samo od 4 ujutru do 4 popodne. Ko zna šta bih sve doživio da radim noću. Ali rekao sam svojoj djeci – tata neće raditi noću, jer tata bi vam onda brzo umro. Srce bi mi prepuklo. Oni znaju da želim doživjeti dan kada će oboje imati fakultetske diplome. I poštuju me, moja djeca. Vaspitao sam ih kao što sam ja vaspitavan kući, u Nigeriji. Oni nisu kao ovi mladi Englezi koji ništa ne poštuju. Ne poštuju ni svoje pretke koji su bili velikani. Njihovi su preci znali kako da komuniciraju sa ostatkom svijeta. Išli su i osvajali, ali neka su, bili su veliki. Ovi sada neće Commonwealth, neće Evropu. Hoće samo ljubav. Ljubav im je najvažnija. Traže ljubav, traže brak za svakoga. Ha-ha-ha. Ljubav? Kakva glupost! Nas su u Nigeriji učili: oženi se ženom sa kojom možeš provesti ostatak života. Ljubav je nevažna, bude i prođe. Ali partner za ostatak života – to je važno. Ljubav ha-ha-ha . . .’

Kadgod bi napravio pauzu u izlaganju, ja sam klimala glavom i govorila ‘Da-da-da.’

Ispred naše zgrade, na izlasku iz auta, zahvalih mu nekoliko puta, dok iza leđa ne začuh odlučni glasić moje kćerke koja reče: ‘Da, i hvala što ste mi ubili snove.’

‘Bye, bye,’ rekoh, brzo zatvarajući vrata od auta.

‘Misliš, ubio ti je snove ovom pričom protiv ljubavi?’ upitah kćerku.

‘I on i ti. Ti si se stalno slagala sa njim.’

‘Bila sam preumorna za debatu,’ odgovorih joj. ‘Ne brini, ljubav je važna i uvijek će biti važna.’

Kćerka mi odrasta u Londonu i bila je šokirana razgovorom dva za nju odjednom potpuna stranca puna netolerantnih tonova, pa još protiv ljubavi.

Ona je prava mala Engleskinja, pomislih, koja upozorava na svoje pravo na snove. Ima osam i po godina, a jedina u razredu zna da Deda Mraz ne postoji. Čim je prvi put pitala: ‘Je l’ on stvarno postoji?’, rekla sam: ‘Ne, naravno.’

Sin je rastao u Zagrebu i sa nepune četiri godine shvatio je da se iza kostima Djed-Božićnjaka krije i preznojava susjed Nenad.

Kćerka je probala svoje saznanje podijeliti sa vršnjacima, ali naišla je samo na negodovanje. ‘Ne ruši nam snove! Ne ruši nam snove!’

Ostale su me majke zamolile da obuzdam svoju kćer u njenoj misiji širenja istine o Deda Mrazu.

Primijetila sam da Engleskinje nemaju čak ni onu dozu straha koju mi sa Balkana smatramo neophodnom za preživljavanje. Sigurna sam da je predugo vjerovanje u bajke dovelo do nedostatka osnovnog nepovjerenja u sve što ih okružuje.

‘Ti previše brineš,’ često i to čujem od moje kćerke.

Ona ne može znati, jer izbjegla je odrastanje u takvom okruženju, da je preventivna zabrinutost moje oružje izbora. Ili: mama je nervozna kad je opuštena. Odgovorno tvrdim da bi malo balkanske paranoje koristilo mladim Engleskinjama.

Kao što Italijanima pomaže otvaranje srca prema estetskoj nesavršenosti.

Ili Nigerijcima što bi dobrodošlo nešto više vjere u ljubav.

Poštujem merkurijalni duh Londona. Ko će, ako ne on, ukazati na dobre strane različitosti? Uprkos svemu – i uz malo straha - u London i dalje vjerujem.

Preporučujemo za Vas