Neruda

Nije da to nisu, uprkos prazničnom raspoloženju, dramatični dani u Crnoj Gori. Povodom KAP-a crnogorska vlast se ponaša slično kao nekadašnji vizantijski (romejski) vladari. Ako stvar ne možemo riješiti, odgodimo rješenje za nekih sto-dvjesta godina.

Ako se do tada ne riješi sama, tom stvari će se svakako baviti – neko drugi. Dakako, ta logika je od Vizantije napravila državu-ruinu. Ali, objasni ti to onima koji misle da je Vizantija dio grčke ambasade u kojem su se nekada izdavale vize.

Međunarodni dan medija svakako lakše pada uz čestitku ministra Mićunovića. Koji se obično tanko oglasi kada se mediji zlostavljaju, ali, kada su čestitke u pitanju, nema mu ravnoga. Čestitao je svima – od Obame do Mila i Marine, pa što ne bi i novinarima.

Koji je smisao čestitke – kada je odnos prema slobodnim medijima sve gori? Kome treba ministar da čestita to što je mjesto Crne Gore na listi zemalja sa slobodnim medijima – sramno nisko?

Ipak, jedna stara, ali aktuelizovana priča koja se odvija na sasvim drugom kraju svijeta ima stanovite pouke i za ovaj naš prostor.

Prije četiri decenije, državnim udarom 1973. srušen je legalno izabrani predsjednik Čilea, ljevičar Salvador Aljende. Desničar, general Augusto Pinoče vladao je do duboke starosti fašističkim režimom kojem nisu bili strani ni logori za mučenje...

Puč iz 1973. bio je podržan od strane SAD, a, uprkos brojnim protestima, svijet je vrlo brzo pristao na legitimizaciju fašističke diktature u Čileu. Valjda im je Pinoče bio garant stabilnosti i reformi u državi koja, poput Crne Gore, ima samo dvije strane svijeta – sjever i jug. Sve to je uglavnom poznato.

Stadion u Santjagu pretvoren je u mučilište. Utamničeni pjesnik Viktor Hara je uz gitaru pjevao svoje popularne pjesme čak i kada su mu Pinočeovi vojnici odsjekli prste. Potpisnik ovih redova tada je bio sedmogodišnjak, ali, pamti jezive priče o stadionu i ubicama.

Sjećam se – sredinom sedamdesetih godina u Crnu Goru je došla jedna odlična glumica koja je i sama bila zatvorena na stadionu u Santjagu, tako da je čitava priča imala i dodatnu dimenziju stravičnog ličnog svjedočenja...

Nakon puča, dok je čitav svijet očekivao da najljućeg protivnika režima, pjesnika i dobitnika Nobelove nagrade, Pabla Nerudu, desničarska vlast pusti da emigrira, desilo se da je veliki pjesnik – iznenada umro.

Tih dana Neruda je obitavao u svojoj kući u Isla Negri, živopisnom obalskom naselju sjeverno od Santjaga. Taj topos je ušao u poeziju zahvaljujući jednoj od Nerudinih lirskih knjiga. Nakon krajnje sumnjive smrti – pjesniku je naglo pozlilo, a navodno je bio bolestan od kancera prostate, premda se ljudi koji su ga vidjeli tih dana – uključujući i meksičkog ambasadora koji je pokušao organizovati Nerudino prebacivanje iz Čilea – sjećaju da je vremešni pjesnik (tada imao 69 godina), izgledao sasvim dobro i živahno, i da svakako nije ličio na čovjeka koji gricka posljednji dan života...

U decenijama koje će doći, njegov sekretar i vozač Manuel Araja nije prestao da se bori za istinu. I, nakon zahtjeva Komunističke partije Čilea čiji je Neruda bio član, da se uradi ekshumacija, veliko je pitanje da li će danas biti moguće utvrditi na koji način se desilo ubistvo pjesnika.

Ipak, kako su, proteklih sedmica mnogi mediji u svijetu pisali o novoj istrazi povodom smrti Nerude, ukazalo se nekoliko zaista zanimljivih detalja...

Dok je Neruda bio u svojevrsnom unutrašnjem izgnanstvu u Isla Negri, na pučinu su pristigli čileanski ratni brodovi. Nerudina porodica i prijatelji svjedoče da su ratni brodovi topove okrenuli prema pjesnikovoj kući. Paradoksalno i neobično – ali, izgleda da diktatori spadaju među rijetke koji znaju koja je stvarna moć poezije.

Kada su policajci stigli u kuću i krenuli u premetačinu, Neruda im je jasno rekao da nemaju što da traže, jer, “Jedino što je ovdje opasno je – poezija”.

Poezija je otpor, uvijek. Čak i kad vam tako ne izgleda. Paundovo “Ono što voliš jedino je nasljeđe tvoje”, ili Sofoklovo “Jer, jezik je uzrok svemu a ne djelovanje”, ili Helderlinovo “Čemu pjesnici u oskudno vrijeme” ili Zogovićevo “da ruke ne skrstim čak ni mrtav” - sve je to jezik i čin otpora. Misao pobune i nepristajanja...

Istinska poezija je uvijek polemična u odnosu na uobičajeni poredak stvari. I, još jedan važan detalj – nema načina za obračun sa poezijom. Tu bitku su svi, ali baš svi – izgubili. Zato se diktatori plaše pjesnika.

Tako je i ovdje – jedino što je opasno u nezavisnim medijima je – istinita riječ. Onim metodima koje obično koriste vlastodršci njoj, istinitoj riječi, ne može se ništa. Ona se ne može ni uhapsiti ni ubiti. Neruda je to znao. Njegove ubice, naravno, nisu.