NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Njegoš 1813-2013

Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka.
6 komentar(a)
Njegošev spomenik, Foto: Arhiva "Vijesti"
Njegošev spomenik, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 21.02.2019. 17:08h

Mnoge umne glave ogledaće svoje spisateljsko umijeće, sebeljublje, izobraženost ali i pritvrditi političku podobnost – dabogme i udobnost - povodom godišnjice neprevaziđenog nam pjesnika i Vladike. Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka. „Bjehu muška prsa ohladnjela, a u njima umrla svoboda, ka kad zrake umru na planinu, kad utone sunce u pučinu“. Koliko ih je samo – sve ove godine – pohrlilo Vladici, da se okrijepe, podupru i posluže njegovom veličinom, upravo onih u kojima je „umrla svoboda“. Svodeći Njegoša na Gorski vijenac – spjev o agoniji plemena – u susret već tada aktuelnoj i nastupajućoj globalizaciji, ta gospoda, čija su prsa, sasvim ohladnjela (osim za sitničavu prgavost i egocentrične projekte) bjesomučno citiraju, sijeku, uklapaju i podešavaju svoje političke programe i utopije k djelu velikog Vladike. Lukavo ga prizivajući i priznajući za velikoga samo zato da bi ga učinili sudionikom nekog svog mršavog i sumnjivog zamešateljstva.

Manji i veći potok

Podupirali se Njegošem svikolici, najvećma oni bez sopstvenog lika, „svobode“ i odgovornosti. Pak onda Vladika bude kriv za Dubrovnik i deportaciju jer su izvršioci sve radili „po naređenju“ i principu subordinacije. I opet bi jednako postupili, vele, vjerni službi - sužnji. Ni Predsjednik DPS-a nije, svojedobno, u referendumskoj kampanji mogao mimoići – kao ni mnogi slični prije njega – Gorski vijenac. Da nam na razmeđi naše istorije posvijetli puta prigodnim stihom poštovanog prethodnika. Pak se stihovi, rekosmo li, zgodno prilagode aktuelnom političkom programu. Skrati se ’đe je predugačko: „Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica“. Veliki vođa hop-cup, izostavlja treći stih – dao ga je amputirati, e da bi Njegoš svojim autoritetom podržao DPS-nacrt ukidanja dvočlane federacije. Krnji dvostih nam tader poručuje da Crna Gora, kao manji potok, neminovno gubi ime u dvočlanoj federaciji. Još samo da vidimo šta će biti na morskome brijegu.

Njegoš kao komunista

Ni ateisti nijesu bježali od Vladike - naprotiv. Neko je duhovito i pronicljivo primijetio da je u Crnoj Gori, Njegoš (Gorski vijenac) više ljudi poveo u partizane no Karl Marks. Njegoš kao ideolog radničke klase, siromašnih seljaka i oskudnih brda. Vojnik partije. Komunisti u CG našli su dragocjenog saveznika ’đe su se najmanje nadali. Pak se u nedostatku radničke klase tu i skrasili. Ostvarili dosluh sa čežnjom naroda za neumrlim i neprežaljenim duhom plemena. Nije čudo da se moćna socijalistička revolucija nakon decenija „snažnog razvoja“ obrela i „odjednom našla“ 90-ih u čvrstom zagrljaju plemenskog zloduha i plemenske ideologije. Sa kojom je sve vrijeme šurovala i tikve sadila. I opet odgovoran Vladika Rade koji je “inspirisao“ izvršioce: od pasjih grobalja, zidanih mostova, socijalističke i AB revolucije.

I naravno obnovitelj

Kao što viđesmo i najnovija obnova je otpočela citatom, od strane velikog vođe, krnjeg dvostiha iz Gorskog vijenca. Nije teško uvidjeti da je „obnova državnosti“ pokrenuta i inspirisana pokušajem prožimanja svega postojećeg plemenskim duhom poštenja, ljepote i mladosti. Čak ni komunisti nijesu silazili do tog nivoa saradnje sa plemenskom ideologijom kao današnji „evropejci“. Komunisti su ipak imali Ideju. A nasljednici su ga po tom pitanju baš utanjili ako ne i ugasili.

Gorski vijenac nam kazuje da je već u Njegoševo doba pleme bilo u dubokoj krizi („sirak tužni bez iđe ikoga“ – sasvim neplemenaski i vanplemenski). Možemo samo zamisliti šta se događalo u duši plemenskog čovjeka, načetog krizom plemenskog univerzuma, duboko uronjenog u psihološki kod plemena, kad prelomi i odluči prići k drugoj religiji i drugom – tuđinskom pogledu na svijet. Vladika Rade je bio dovoljno genijalan da vidi i izvorno prikaže dramu plemena koje doživljava duboku egzistencijalnu krizu. Pleme već tada prelazi u sferu idealnog i poezije – kao nedostižan cilj i rajsko naselje. Pjesnik je toga duboko svjestan. Što se ne bi ni izdaleka moglo reći za njegove koliko brojne toliko nedostojne „sljedbenike“ - recitatore i manipulatore. Koji zaronjeni u izlapjelu plemensku pamet i resantiman, hrle, tumaraju i „isprobavaju“ sve vrste prisiljavanja i povratka na pleme, jedinstvo i diktaturu.

Plemenski duh, koji se kao avet vije oko nas nakon upokojenja plemena, okovan i opsjednut jedinstvom u svojoj retro plemenitoj težnji ne može oživjeti plemensku idilu jednakosti i bratske sloge. To se pokazuje kao nemoguć zahtjev („neka bude što biti ne može“) ali zato uspijeva i može dobaciti do kolektivnih i totalitarnih formi u kojima caruje diktat i nasilna sloga. Djelatan na planu fašizma, nacizma, nacionalsocijalizma, etnocentrizma. Pleme je spontano jedinstvo, istorijski unikat i može se „obnoviti“ jedino nasiljem.

Jedan od rijetkih na političkoj sceni Crne Gore koji je pokazao da razumije ovaj naš višestoljetni čvor je Miodrag Lekić koji je jasno replicirao da je DPS-ovsko isključivanje polovine građana iz državnih poslova, samo zato što su glasali na referendumu za federaciju - fašisoidno. Zloduh nemogućeg plemenskog jedinstva živi i danas u vrloj koaliciji - veselim ljudima „pobjedničkog duha“.