Predlog zakona o legalizaciji neformalnih objekata je neiskren počevši od samog naziva koji glasi „Zakon o legalizaciji neformalnih objekata“. Moram reći da izraz „neformalno“ nije baš prikladan za opis nekog objekta. Do pojave nacrta ovog zakona ne čuh da se za neki objekat kaže „Ovaj objekat je formalan, a onaj tamo nije.“ Do ovog zakona, objekti koji nisu građeni u skladu sa zakonom i bez dozvole za gradnju nazivani su „nelegalnim“ ili su bili objekti koji su građeni „na crno“ ili su nazivani „bespravna gradnja“ ili „divlja gradnja“ ili nekim takvim, za građevinske objekte, adekvatnijim nazivom.
Poenta priče je u tome da bi naziv ovog Zakona morao da glasi „Zakon o legalizaciji nelegalnih objekata“. Ali to i jeste problem. Legalizacija nelegalnog. Kako nazvati jedan zakon legalizacijom nelegalnog? Kako će zakonodavac i vlastodržac da obznani da će nešto što je nelegalno postati legalno? Kako će da objasni da će krivično djelo biti preinačeno u dobro djelo? Kako će da objasniti da će između pridržavanja i nepridržavanje zakona biti stavljen znak približno jednako? Kako pogledati u oči onima koji poštuju zakone i vjeruju u pravni poredak ove zemlje? Kako možemo očekivati da se u budućnosti iko pridržava, ne samo građevinskih, nego, ikakvih drugih zakona u državi? Zašto bi?
Na žalost, isti taj zakonodavac i vlastodržac je doveo do stanja u kojem se nalazimo po svim drugim pitanjima, pa i po pitanju gradnje nelegalnih objekata. Taj zakon o legalizaciji nelegalnog treba da prekrije javašluk i plodove njihovog nesavjesnog i nestručnog višedecenijskog djelovanja, djelovanje vođeno interesima pojedinaca, djelovanje na štetu opšteg interesa. Treba da predstavlja amnestiju vlastodršcima i počiniocima.
Znate, mi smo relativno mala država, po broju stanovnika kao grad srednje veličine u Evropi, poput Štutgarta, mala sredina u kojoj se sve zna, pogotovo ako se hoće, ipak, niko ni približno ne zna koliko ima nelegalno izgrađenih objekata. Barata se ciframa, zamislite raspon, od 40 do 100.000 objekata. Na zemlju u kojoj ima 625.000 stanovnika. Mnogo je, pa da je i za mnogo veću zemlju od naše.
Primijetićete da se za ovakvo stanje niko ne osjeća odgovornim. Niti se traži nečija odgovornost. Svi se slažemo da stanje nije dobro, da je prostor, pogotovo njegovi najljepši djelovi, u ogromnoj mjeri devastiran, da se mora uvesti red u sektor građevinarstva, da se mora zaustaviti samovolja pojedinaca, da se mora zaštititi javni interes i tako dalje i tako dalje. A odgovornost? Što je sa odgovornošću onih koji su doveli dovde? Da li je moguće da u ovoj zemlji ama baš niko neće snositi nikakvu odgovornost za sopstvene katastrofalne rezultate?
Ako je to tako, da nikome neće faliti ni dlaka s glave, počevši od ministra uređenja prostora pa na niže, a svi znamo da nije tako, onda nije za očekivati da će ovaj zakon išta promijeniti. Ne treba imati lažnu nadu da će oni koji su dovde doveli odjednom početi da se ponašaju savjesno i odgovrno prema poslu za koji ih građani Crne Gore plaćaju. Zašto bi? Ako neko može sa pozicija vlasti više od 20 godina da arči opšte dobro u korist ličnih interesa i pritom da zna da za to neće snositi nikakvu odgovornost, onda nema razloga da u budućnosti bude drugačije.
Ili stvarno vjerujete da oni koji su nas dovde doveli mogu nešto promijeniti? Ja ne.
Bonus video:
