VIŠE OD RIJEČI

Podne

Današnji protest protiv izborne prevare, pokazaće da li građani zaista shvataju što se desilo i koliko još imaju namjeru trpjeti ili na druge načine podržavati lošu vlast
53 pregleda 13 komentar(a)
protest, Skupština, Foto: Zoran Đurić
protest, Skupština, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 20.04.2013. 06:43h

U podne se sve najbolje vidi.

Današnji protest protiv izborne prevare, pokazaće da li građani zaista shvataju što se desilo i koliko još imaju namjeru trpjeti ili na druge načine podržavati lošu vlast.

Ali, i prije građanskog okupljanja, odvijala se višednevna „hronika najavljenog protesta“. S jedne strane imali ste na svakom koraku zapitkivanje zgroženih građana – hoće li biti kakvog protesta, a s druge strane horsku i temeljno orkestriranu kampanju protiv toga. A što je uvijek pozicija izazovna za čaršijske mudrace – treba objasniti i diskreditovati nešto što se tek ima dogoditi.

Pa je vijest o nasilju na postizbornim protestima u Venecueli dobila izuzetan tretman u ovdašnjim režimskim medijima – kao da se time htjelo reći – evo što hoće crnogorska opozicija. Ta vrsta manipulacije zapravo je simptom povratka duhu devedesetih. Ne treba se zavaravati - to je ambijent u kojem se oni najbolje osjećaju. To su bili osnovi strategije na kojima je medijski počivao režim Miloševića, Đukanovićevog tadašnjeg voljenog vođe i velikog učitelja. To je jasno – kao podne.

„Tačno u podne“ (High Noon, Fred Cineman, 1952) bio je mitski film jednog davnog doba. Čak i u socijalističkim zemljama taj film se prikazivao kao neprijeporna vrijednost. Čovjek na ulici, sam protiv najgorih, tačno u podne... To je jedini čas kad naše sjenke ne bježe od nas. Tačno u podne, trenutak najjasnijeg uvida, momenat lišen obmana...

Podne je najjasniji potpis sunca, onaj čas dana koji je vječno zaustavljen na De Kirikovim slikama. Podne vole svi metafizički slikari.

Ovih smo dana svjedočili jednoj vrlo opasnoj manipulaciji vlasti i vlasti naklonjenih medijskih djelatnika sa raznih strana. Opštim tonom, hinjenom zabrinutošću, pokušava se dovesti u pitanje sama bit protesta, njegov smisao.

Duboko manipulativnom retorikom koja priziva zle slike iz devedesetih (na kojima uglavnom stoje potpisi sadašnjih vlastodržaca), pokušava se spriječiti ne samo konkretan protest (zbog besramne izborne krađe), već i smisao protesta uopšte. Bili toga svjesni ili ne, akteri takve medijske kampanje, na taj način daju novi zamah despotskom duhu aktuelnog režima. Teško je zamisliv eksplicitniji način da se radi u korist nepravde.

Ljudi olako zaborave, posebno u sistemima koji boluju od neslobode, da je pravo na protest jedno od prava koja se temelje na Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka UN (član 20), na što je podsjetio jedan od kreatora Deklaracije, Stefan Hesel, pobunjenik, bukvalno do posljednjeg dana izuzetno dugog života, u kultnom tekstu „Pobunite se“. Taj ogled o pobuni starac je završio velikim riječima – „Onima koji će graditi XXI vijek, s ljubavlju poručujemo: stvarati znači odupirati se, odupirati se znači stvarati“.

Kad ih čuje kako se zgražavaju i naglo zabrinu povodom ideje protesta, rekao bi čovjek da su na vlast došli iz slušaonica Oksforda, a ne sa bulevara, odnosno ulice. Naravno, moguće je da lokacija današnjeg protesta u njih budi neke neugodne asocijacije.

Pretpostavljam da se danas sa stanovitom nelagodom sjećaju i ideologije koja ih je tada „izbacila“ na vlast. Neke od gadosti koje oni pokušavaju silu na sramotu nakačiti današnjim crnogorskim Srbima istorijski gledano zapravo nose potpis aktuelnih „zabrinutih“ vlastodržaca. Današnjih „ljutih Crnogoraca“, koji su vlast oteli na valu podivljalog velikosrpskog nacionalizma, a koji danas prepoznaju svuda, čak i kod onih koji su im se tada eksplicitno suprotstavljali. Vjerovatno baš zbog toga.

Bilo bi lijepo da i Crnogorci i Srbi počinu od njih. Imam osjećaj da će se mnogo bolje razumjeti – naime, kada ovi odu, odlaze zapravo kreatori i akteri najvećih gadosti koje su u Crnoj Gori napravljene i u ime Srba i u ime Crogoraca. Biće to katarza kakvu odavno zaslužujemo, svi zajedno.

Smisao današenjeg podneva je da se jasnije vidi jedan – suton.

Sutonska faza ove vlasti traje predugo. To može biti zanimljivo za pisce i filozofe, ali nije dobro za društvo u kojem se taj mučni i ružni proces odvija. Scena na kojoj se ta drama dešava je naš život.

I uzalud hamletovski alibi ili pasternakovske molitve – tu čašu mimo nas niko neće pronijeti.

Jer, kao što rekosmo, podne je vrijeme za istinu.