KOSMOS ISPOD SAČA

"Gasi televizor!"

Šampanjac nismo razbili 2006.godine, već su ga popili visoki ispred zgrade Vlade.
6 komentar(a)
navijači, Crna Gora-Engleska, Foto: Luka Zeković
navijači, Crna Gora-Engleska, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 30.03.2013. 11:16h

Titanik je potonuo, referendum je završen! Jedino tako valja zaokružiti priču naše nezavisnosti.

Repertoar nacionalnog teatra predugo je vrtio redom Princezu Kseniju, Marka Miljanova, Danila, Njegoša, Petra I, a državna televizija je plasirala sve što je moglo asocirati na identitet Crnogoraca.

Forsiranje tema koje imaju veze sa Crnom Gorom i Petrovićima nije se zaustavilo nakon referenduma, niko nije pritisnuo ni pauzu ni stop.

Stoga ne čudi što su ljudi pomislili da je „opet referendum“ kad se crvenio grad od šalova i dresova pred utakmicu Crna Gora – Engleska.

Ako se žestoko potrudimo pa zaboravimo slike ljudi koji bezuspješno čekaju u redu za karte koje su uglavnom podijeljene kadrovima i kad krene euforija pred meč, ipak srce bude čisto i navija za momke u crvenom.

Bilo je nečeg lijepog u prizoru crvene mase koja se kretala gradom. Ulice u centru grada su bile ispunjene navijačima, i zaista je imponovalo čuti izjave Engleza da su rijetko gdje dočekani kao u Crnoj Gori.

Kažu da su se osjećali prijatno, dok je bilo začuđujuće čuti njihova loša iskustva iz Zagreba i Beograda.

U pabovima u centru grada jedni do drugih su zajedno pili crnogorski i engleski navijači, i to su pili mnogo, i nije bilo nikakvih problema.

Bilo je par pokušaja da se pokvari atmosfera, nekoliko naših sugrađana je šetalo gradom noseći zastave Irske vjerovatno dičeći se takvim vidom provokacije kao kakvim junaštvom. Uprkos takvim ispadima, grad je bio lijep.

Već godinama se britanska policija uspješno nosi sa problemom huligana. Postoje posebne jedinice zadužene za mir na stadionima, i one koje prate huligane i preventivno djeluju na suzbijanju navijačkih tuča.

Koristeći se raznim metodama, od visokih novčanih i zatvorskih kazni, pa do oduzimanja pasoša, Engleska je omogućila pravim navijačima da bodre reprezentaciju.

Mnogo domaćih navijača kojima je uskraćena mogućnost da utakmicu posmatraju sa tribina, vođeni upravo gravitacijom kojom privlači gradski stadion zauzeli su mjesta u pabovima duž Njegoševe ulice da isprate TV prenos.

Bilo je nesvakidašnje posmatrati meč preko ekrana, a biti svjestan da se sve to odvija na zelenoj livadi svega par stotina metara dalje.

Uglavnom, vjerujem da navijanje nije bilo lošije nego na terenu, a strepnje nije falilo. Ako postoji neka prednost, mi smo gledali šanse po nekoliko puta, a i režija se potrudila da zumira zgodne cure na tribinama, što je ispraćeno posebnim komentarima publike unutar paba.

Engleska reprezentacija je bila u prednosti, rezultat je bio 1:0, a do kraja meča je bilo preostalo dvadesetak minuta kad su se na vratima paba pojavile kornjače.

U oklopima i bijelim šljemovima, umarširalo je petnaestak pripadnika specijalne policije. Prije nego su se pojavilli, nije bilo ni guranja ni panike, iako je bila gužva u pabu, isto kao i u svim lokalima u Njegoševoj ulici.

Zahtijevali su od gazde da izgasi televizore i isprazni pab. Ponašali su se kao da „izgasiti televizor“ ne znači prekinuti prenos utakmice, a da „isprazniti pab“ ne znači istjerati ljude van. I oni su studenti dugogodišnje demagogije.

Nakon što je masa počela da negoduje, počeli su sa primjenom onoga po čemu su birani. Nije lako postati kornjača, a nije ni teško biti kornjača.

Jedan od njih je počeo histerično da urla „GASI TELEVIZOR!“ i ponavljao je tu mudrost nekoliko puta. „GASI TELEVIZOR!“.

Vjerujem da su mu se ucrtale vene na vratu, ali se nisu mogle vidjeti od šljema i oklopa. Poklekli pred silom, vlasnici lokala su ugasili televizore, što je izazvalo zvižduke i negodovanje mase, dok su kornjače, poznate po tome „da ne pitaju“ počele da guraju ljude van.

Neko je počeo da skandira: „Milo! Milo!“. Skandiranje se širilo i odmah je čitava masa ljudi počela da skandira isto: „Milo! Milo! Milo!“. Kornjače su se na trenutak zaustavile.

Neko ko je počeo skandiranje, sigurno nije očekivao da kornjače bilo šta može zaustaviti, i skandiranje je počelo vjerovatno kao jedini mogući ironični bunt u tom trenutku.

Međutim, kornjače su napravile vrlo kratku pauzu, odmah su se pribrali i nastavili sa izbacivanjem. Ispraznili su lokal vrlo brzo i svi smo se našli na ulici.

Jedan od kornjača, rijedak slučaj kornjače koja govori rekao je ljudima: „Dobili smo naređenje, nije do nas!“. Dakle, samo su postupili po naređenju.

Uskratili su čak i TV prenos i izbacili ljude iz kafane dvadesetak minuta prije kraja meča dok su bodrili svoju reprezentaciju. Ipak, ispoštovali su naređenje, zaradili su platu.

Pitam se da li su kornjače prvo ljudi pa kornjače ili obrnuto. Hana Arent, tvorac ideje da biti vojnik u startu ne znači snositi manje odgovornosti, začudila bi se pred našim kornjačama koje slijepo poštuju naređenja njihovih svevišnjih zapovjednika, odnosno gazdi koji im daju platu i hrane ih.

Sigurno bi bila zatečena našim primjerom banalnosti zla koje vodi u moderni totalitarizam. Daleko smo dogurali.

Kornjače su redom ispraznili sve lokale u centru grada, naravno pogasili su i sve televizore. Narod je stajao na ulici, tužan i sramotan.

Neko je psovao, neko pominjao izbore, neko se smijao. Jedna djevojka je uzviknula gledajući u mobilni telefon: „1:1 ljudi, izjednačili smo“.

Nije bilo reakcije, ni sreće, čestitanja, guranja i pjesme. Ničeg nije bilo, samo smrknute face.

Kornjače su prošle opet, ovoga puta su mahali rukama i govorili u glas: „Ajmo polako, ajmo ajmo ajmo“. Narod je počeo da se razilazi, dok se sa stadiona čulo navijanje i pjesma.

Reprezentacija Crne Gore je odigrala sjajno protiv jedne od najboljih reprezentacija u svijetu.

Sva pažnja medija je zasluženo posvećena igračima naše reprezentacije, dok nije nigdje bilo riječi o brojnim ljudima koji su ostali uskraćeni i nisu vidjeli gol kojim smo izjednačili, jer su u tom trenutku bili na ulici, svega trista metara od stadiona.

Plovi ovaj naš nezavisni brod, iako ne znamo u kom smjeru, ali ipak plovi. Niko ne zna da li je kormilar pijan, ne smije niko da pita.

Šampanjac nismo razbili 2006.godine, već su ga popili visoki ispred zgrade Vlade. Nadajmo se samo da nema ledenih santi pred nama.