Više od riječi

Delirijum

Utisak je da su stanoviti delirijumski momenti svuda oko nas: ovo ludilo u Dinoši, zatim - glavni grad nekoliko dana bez vode za piće, a gradonačelnika nigdje, pa DPS-afere koje sustižu jedna drugu...
160 pregleda 13 komentar(a)
Filip Vujanović Berane, Foto: Rabrenović
Filip Vujanović Berane, Foto: Rabrenović
Ažurirano: 23.03.2013. 18:01h

Aktuelna predizborna kampanja lansirala je i riječ – delirijum. Ne u prenesenom značenju (kada se hoće kazati da su, recimo, navijači “u delirijumu” od sreće), već u pravom značenju ove riječi koje levitira između medicinskih i metaforičnih nijansi...

Delirijum je “ludilo, bunilo, buncanje, usljed bolesnih duhovnih predstava, koje dolazi kao posljedica izvjesne prenadraženosti mozga i moždane opne” (Vujaklija).

Ili, “delirij ili delirijum je stanje konfuzije, često praćeno halucinacijama, deluzijom, emotivnom labilnošću i anksioznošću“ (Ivan Vidanović, Rečnik socijalnog rada).

I dok delirijum može dati zanimljive, čak i veličanstvene rezultate u literaturi – Kolridžove delirijumske izmaglice, ili Barouzov “Goli ručak”, ta beskrajna apoteoza delirijuma – u politici je katastrofalan, ne može dati nikakav (dobar) rezultat.

Riječ je „jaka“, nema sumnje, ali da vidimo – da li je opravdano upotrijebljena?

Utisak je da su stanoviti delirijumski momenti svuda oko nas: ovo ludilo u Dinoši, zatim - glavni grad nekoliko dana bez vode za piće, a gradonačelnika nigdje, pa DPS-afere koje sustižu jedna drugu... Ili, pogledajte tu orgiju gubitništva – združeni zbor TV stanica iz dvije države traži da se promijene metode istraživanja, jer izgleda da vjeruju da im je to jedini način da nadmaše najgledaniju televiziju.

Neobično. Umjesto da put ka preotimanju prvog mjesta vide u podizanju kvaliteta svojih programa, nivoa pismenosti i istinitosti, oni misle da je pravi put – promjena metoda istraživanja. I, najluđe od svega, izgledalo je da uopšte nisu svjesni blamaže koju su sebi priredili. Kako sada neko da ih doživi ozbiljno? Zar to ne liči pomalo na onaj metod borbe protiv aflatoksina koji smo vidjeli tu nedavno, u susjedstvu – kada su podignute propisane granice. I problem je riješen.

No, riječ “delirijum” bila je upućena – Đukanoviću. A on je, u ovoj kampanji napravio nekoliko ozbiljnih faulova. Ali, pala muva na međeda, znate kakvi su Crnogorci. Ako mu date dovoljno slatku laž, zaboraviće sve gorke istine očas.

Prvu grešku napravio je kada je u demonstraciji svoje uobičajene predizborne bahatosti štit sa crnogorskoga grba u logotipu Lekićeve kampanje uporedio sa znakom pežoa. Naime, u heraldičkom smislu grb je štit, sve drugo su prateći, drugostepeni elementi. Suština grba je upravo taj lav. Premda Crnogorci važnijim doživljavaju orla, koji je heraldički samo „čuvar“ grba. U najkraćem, krajnje je neobična, ako ne i perverzna situacija u kojoj sedmostruki premijer i ex-predsjednik Crne Gore, političar koji je predvodio obnovu državne nezavisnosti, ne prepoznaje – crnogorski grb.

Ono je znak pežoa, jednako koliko je čiča Gliša sa keksa portret Mila Đukanovića. A onda je ta neuspješna i blamantna duhovitost o „probnom vozaču“ dovela do nečega što prevazilazi uobičajenu toleranciju na gluposti, koja prati ovakve društvene događaje. Javno poigravanje jednim ubistvom, kroz perverzni predizborni performans. Takvo što ne očekujete ni od bebe, a kamoli odraslog čovjeka.

Ali da vidimo – što to veli Milo. Iza ubistva Duška Jovanovića stoji Koštunica jer mu ovaj više nije bio potreban (zanimljiv način mišljenja, zar ne?), a Koštunica je bio i poslodavac Lekiću, tvrdi Đukanović. Možda je zabrinut za Lekića, boji se da ga, pošto mu odavno niko više nije potreban, don Vito Koštunica ne smakne...

Ipak, zanimljivo je da Milo to svoje saznanje o odgovornosti za ovo ubistvo ostavlja za intervjue i predizborne govore. Podsjećam, prvi obrisi ove teorije izloženi su u razgovoru za Vreme, u ljeto 2012. Zar ne bi bilo logičnije da je ta svoja saznanja, ako su ozbiljna, podijelio i sa onima koji (treba vjerovati) istražuju ovo ubistvo. Zar nije logičnije da to ispriča Ranki, umjesto beslovesnoj mitingaškoj DPS-masi? Ili mu je cilj neki drugi? Ako je tako, tada, pak, zaslužuje najdublje prezrenje zbog načina na koji upotrebljava jedan zločin.

Ovakva priča je ne samo budalaština već djeluje i krajnje kompromitujuće za onoga ko je saopštava, a moram priznati da takav faul ne liči na Đukanovića kakvog poznajemo. Opet, ko zna kakvog ćemo Đukanovića upoznati u narednim mjesecima?

No, bojim se da će, jednom (dovraga, treba vjerovati u to „jednom“) kada se, a tako će biti, nema sumnje, sve sazna – pa pročitamo i ko je zaista naredio ubistvo Duška Jovanovića (i ne samo njega), bojim se da će ova predizborna pričica neslućeno dobiti na besramnosti. I još koječemu.

Delirijum, definitivno.

Utisak je da bi Vujanovićeva kampanja mnogo bolje izgledala da u njoj ne učestvuju samo dva čovjeka – Đukanović i Vujanović. Predsjednik i premijer: jedan u ekstazi, drugi u delirijumu. To ne može na dobro izaći.