Ova 2018, pored atraktivnog svjetskog prvenstva - a što nas sve još čeka do kraja - zanimljiva je jer sobom nosi i nekoliko važnih okruglih godišnjica. Gotovo da nema evropskog medija koji nije posvetio prostor, na ovaj ili onaj način, poluvjekovnom jubileju slavne studenstske pobune iz 1968.
Što je to što i danas (ili baš danas) priču o jednoj studentskoj pobuni od prije pola vijeka čini zanimljivom i važnom? „Posljednji svjetski san“, glasi jedan je od naslova... U društvima u kojima je takva pobuna bila moguća, kritička optika se, ako ništa drugo, bar ne smatra izdajom. Utemeljenost jednog društva ogleda se i u njegovoj reakciji na osporavanje...
Ipak, teško je (možda i nepotrebno) razgraničiti kada je motiv u golom interesovanju za događaje iz prošlosti, a kada je riječ o jednoj vrsti nostalgije, odnosno žala što tako nešto, po svemu sudeći, danas, u naše vrijeme, nije moguće.
I, vjerovatno je taj uvid - najteži.
Ideja da živimo vrijeme u kojem pobune, ni velike ni male, više nisu moguće, sama po sebi je jeziva i zastrašujuća.
U svakom društvu, pobuna je čin higijene. Društvo koje ne poznaje iskustvo pobune je zato prljavo. Lice koje ne umivate ne može biti čisto.
Danas se diljem svijeta piše o poluvjekovnom jubileju 68. Sjećam se tekstova o istom događaju koji su pisani u povodu dvadesete, tridesete, četrdesete godišnjice... I uvijek je provijavala slična fascinacija, ali i saglasnost da takvo što više nije moguće.
To je ključno pitanje - zašto je danas takvo što nemoguće? U čemu je svijet toliko drugačiji nego tada? Da li je Moć našla načina da pacifikuje i tu vrstu neukrotivog, neuhvatljivog duha? Možda je to i najvažniji razlog zašto je danas i sam koncept pobune u krizi. To je vjerovatno i najopasnija informacija o našem vremenu.
Zašto studenti? Samo su oni mogli aktivirati duh igre, onaj spasonosni markuzeovski eros. Sistem je dobio neočekivan, udarac ispod pojasa: nije bilo klasičnih političkih poruka. Poruke su bile, zapravo, mnogo veće od politike same. Zato je pjesnik Matić poručio studentima - “Tražite nove reči”. “Stare riječi” ne mogu opisati novo vrijeme...
U jednom od aktuelnih prigodnih feljtona naišao sam na zanimljiv i odista bizaran detalj. Premda je maoistički momenat bio najprisutniji u Parizu, ni beogradski događaji nisu bili lišeni maoističke retorike, ne u prvom planu, ali vlast se trudila da istakne baš taj momenat. I zamislite zapanjenost studenata kada je u Studentski grad došao automobil (zasigurno vrlo upečatljiv) iz kineske ambasade. Službenik ambasade je došao sa ponudom studentima da se neko od njih pojavi na govornici obučen u maoističko odijelo (to je ono koje danas nosi još samo Kim), a ambasada je spremna da donira određen broj odijela! Bilo bi lijepo uporediti i koliko je ovih pola vijeka promijenilo kineske modele uticaja na događaje u svijetu. Ne vjerujem da i danas drže zalihe maoističkih odijela po ambasadama.
„Gušenje te kritike značilo je Pirovu pobedu pretvorenu u divljanje, mahnitanje samouverene, samovoljne, bahate i svemoćne birokratije koja je stvarala pustoš svuda (...) Na sceni javnog života ostajali su samo licemeri i cinici, a na margine, u izolaciju i rezervate, proterivani su svi oni koji su svojim karakterom i pameću neophodni za postojanje zdravog društva.” Ovo je zapisao jedan od progonjenih profesora, M. Životić, u knjizi Kontra fatum). Završna rečenica dobrim dijelom objašnjava i dio problema današnjeg crnogorskog društva. Na sceni su licemjeri i cinici, na ovaj ili onaj način povezani sa vlašću, a u izolaciji i na margini su svi oni koji bi nešto mogli promijeniti... Dakle - začarani krug. Nema izlaska. Možda nama, danas i ovdje, zato priče o 68. djeluju tako privlačno.
Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće? Bješe li to Njegoš, ili...
Bonus video:
