SRDAČNO SA KOSOVA

Između Đanga i Hitlera

Ili: kako očistiti glavu od dnevnih balkanskih budalaština
0 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2013. 10:51h

Uređivanje novina je posao poslije koga se teško spava. Glava zuji od stotina informacija, od kojih se čovjek ne osjeća niti bolje niti pametnije, a uprkos umoru od cjelodnevnog čitanja i uređivanja vijesti, izvještaja, intervjua, reportaža, analiza i kolumni, odmor je moguć jedino ako se mozak prije spavanja dobro i temeljito “isprazni” i “opere”.

Kad god se nađem u takvom stanju “profesionalnog šoka”, rasterećenje i razonodu potražim u gledanju nekog dobrog filma. Prije par dana me je u tu svrhu jako dobro poslužio Tarantinov novi film “Django Unchained”, čija je dva i po satna priča o brutalnosti rasizma i osvete Amerike XIX vijeka, upakovana nostalgijom za sada već klasičnim špageti vesternom, učinila da veoma brzo zaboravim na naše lokalne priče o Albancima i Srbima, korupciji i kriminalu, nezaposlenosti i siromaštvu i ostalim vijestima čiji nam se naslovi već prečesto ponavljaju iz dana u dan.

* * *

No, nema toliko dobrih filmova, koliko ima dana kada su oni potrebni.

Zato se često moram okrenuti čitanju knjiga i to uprkos činjenici da cijeli dan provodim zureći u kompjuter. Jasno, knjige moraju biti kao i filmovi – sposobne da mi glavu očiste od dnevnih balkanskih budalaština. Čak i po cijenu da je riječ o isto tako odvratnim budalaštinama, nekih drugih mjesta, svjetova i vremena.

Važno je da nisu naše.

Nekad su to dobri romani o vremenima davno prošlim – istorijskim, vječitim ratovima između Francuza i Engleza, ili rimskim političkim spletkama iz vremena Cicerona i Cezara. Ili su, pak, priče modernih vremena, kao one iz romana Roberta Harisa, u kojem usamljeni antiheroji uzalud otkrivaju velike političke i ekonomske zavjere, jer ih na kraju sistem – kao što to vjerujemo biva i u stvarnosti - proguta.

No, desi se da u pauzi između Tarantina i Harisa, pogledam i neki dokumentarni film (ljubiteljima takvih toplo preporučujem “Civil War” autora Kena Burnsa, koji je monumentalno ostvarenje u devet epizoda od po sat vremena čije gledanje daje sasvim drugu, mnogo dublju sliku, američkog Gradjanskog rata 1861-1865), ili pročitam dobro istraženu knjigu o nekom istorijskom dešavanju, oko kojeg postoje nejasnoće ili čak i kontroverze.

Tako nešto mi je prije par dana poslužilo da na čas zaboravim proces “normalizacije” odnosa između premijera Kosova, Hašima Tačija, i srpskog mu kolege, Ivice Dačića. Radi se o knjizi “Grey Wolf” (“Sivi vuk”), od vojnog istoričara Simona Dunstana i novinara Gerrarda Williamsa, koja priča jednu drugu verziju smrti Adolfa Hitlera.

Prema knjizi, vođa Trećeg rajha i njegova draga Eva Braun nisu izvršili samoubistvo u berlinskom bunkeru 30. aprila 1945, već su u posljednji čas, zajedno sa Firerovim psom Blondijem, avionom pobjegli iz Njemačke preko Danske za Španiju, odakle su podmornicom otišli u Argentinu, gdje je Hitler živeo okružen desetinama odbjeglih nacista do 13. aprila 1962. godine! Spektakularni bijeg, prema knjizi, organizovao je Hitlerov najpovjerljiviji saradnik, Martin Borman, koji je kasnije isto pobjegao u Argentinu, dok je cijeli svijet bio ubijeđen u njihovu smrt.

Ova teorija nije nova, jer je godinama bilo ljudi i izvještaja koji su govorili da se Hitler spasio i poživio još 17 godina posle II svjetskog rata.

Sada, druga stvar je koliko možemo vjerovati u ovako nešto. Ali, knjiga je prepuna detalja iz razgovora sa ljudima koji čak tvrde da su vidjeli Hitlera i Evu Braun u Argentini, posle II svjetskog rata. Ako ovome dodamo da je broj ratnih zločinaca II svjetskog rata koji su se skrivali po Latinskoj Americi, prema provjerenim informacijama, preko 9.000, te da su većina njih utočište našli u Argentini, Brazilu, Čileu, Paragvaju i Urugvaju, priča o Hitleru koji je živio do svoje 73 godine na nekom imanju u blizini gradića San Carlos de Bariloće, u Patagoniji, na jugu Argentine postaje ubjedljivija. Naročito ako se prisjetimo da su utočište tamo našli i veliki zlikovci kao Adolf Ajhman i Jozef Mengele, a neko vrijeme i ustaški vođa Ante Pavelić i bivši srpski predratni premijer, Milan Stojadinović.

Dakle, ako su tamo mogli stići Pavelić i Stojadinović, zašto ne bi mogao Hitler, o čijoj smrti u berlinskom bunkeru nema nikakvih uvjerljivih dokaza, osim izgorelog tijela (za koje se u knjizi tvrdi da je od njegovog dvojnika) i jedne lobanje koju Rusi godinama čuvaju, a za koju se nedavno utvrdilo da pripada ženi od 40 godina starosti, a ne Fireru Trećeg rajha!

Ipak, ako uprkos svemu odlučim vjerovati da se Hitler stvarno ubio u bunkeru 1945. godine, ima nešto drugo u knjizi što me još više zaintrigovalo: detaljne informacije o raznim kontaktima između saveznika i nacista, koji su čak pregovarali o tome da se neki od nacističkih zločinaca sudski ne gone i da im se osigura prebjeg u daleke zemlje Latinske Amerike u zamjenu za nacističku ratnu tehnologiju i dio opljačkanih umjetničkih djela, zlata i dragulja, čija se vrijednost procjenjuje na milijarde eura.

Knjiga obiluje podacima o pregovorima i mogućem dogovoru, kao i dokazima o tome kako je i zašto većina ratnih zločinaca završila u Argentini i nekim drugim zemljama Južne Amerike.

* * *

“Sivi vuk” je uzbudljiva knjiga koju vrijedi pročitati čak i ako čovjek ne želi vjerovati u istinitost ove verzije Hitlerove smrti. Jer, i najvećim njevernim tomama će iz nje postati kristalno jasno da se i u najljućem neprijateljstvu, i posle najgroznijih zločina, vode pregovori kojima je jedini cilj da oni koji su odgovorni ne odgovaraju ispred pravde i da, po mogućstvu, ne izgube baš sve, čak i kad su poraženi.

Posle II svjetskog rata, osim hiljada zločinaca koje pravda nije stigla, nestali su i milioni dolara u vidu pokradenog zlata i umjetničkih djela kojima se, izgleda, finansirao miran i bezbjedan život zločinaca po Južnoj Americi.

Što se tiče izbjegavanja odgovornosti za ratne zločine, danas je, nažalost, veoma slično, a mnogo primjera ima i na ovim našim prostorima. Slično, ili još gore, jer za razliku od Hitlerovog doba, oni koji su odgovorni za zločine i krađe danas ne moraju više tražiti spas bježanjem u daleke zemlje i sakrivanjem pokradenog blaga po tajnim jamama. Većina sada mogu da nastave da žive u svojim kućama, poneki možda prerušeni, a većina sa svojim pravim imenima. A neki, čak, mogu pobjeđivati na izborima, voditi vlade i države, pokradene dragocjenosti lijepo deponovati po bankama, a umjetnička djela vješati po zidovima svojih luksuznih vila.

Za razliku od Tarantinovog crnog Đanga, priča o Hitlerovom bijegu me nije rasteretila od mrske mi balkanske svakodnevice. Naprotiv. Još više sam se opteretio onime što nam se u stvari dešava: ko god da je izgubio bitku, taj će nešto dobiti, a narod će svakako platiti ceh!

Preporučujemo za Vas