“Jovović je u emisiji predstavljen kao jedan od najznačajnih pjesnika srpskog jezika koji je primarno trebalo da govori 'o politikantima koji su promijenili ime jezika u Crnoj Gori i opštem stanju u literaturi i jeziku'”. (Vijesti 09.02.)
Nedavno je i jedan pjesnik - Ranko Jovović - izazvao erupciju komentara na Portalu Vijesti. Naravno, ne zbog svoje poezije i ne zbog gostovanja u nekom državnom mediju. Odvažio se na vruće teme – onako pjesnički naivno i okomito – na Radiju Svetigora. Jezik je zacijelo ozbiljna rabota o kojoj ovaj pjesnik ne može i ne smije da ćuti ali… to je kao što svi znamo politički posjed par excellence. Političari su ga preuzeli , preporučili i umijesili kao identitetsko uporište, bitno za život i opstanak mlade nam obnovljene i neoliberalne demokratije. I države bogme - kako se rado i od srca, oglašavaju i prse.
Metež i hajka: od gomile komentara administrator je bio prinuđen da izbriše polovinu; ne bi pogriješio da je i preostalu polovinu prepolovio. Koliko žuči, isključiviosti, uzbuđenja i niskih strasti izazivaju uzvišena identitetska pitanja. U odnosu na zacrtane i zanosne partijske projekcije - koje ništa dobro ne obećavaju - prodaja preostale državne imovine proći će, zanago, neopaženo i bez sjekirancije. Ekonomija više nije temelj države – Lenjin se u grobu prevrće – domaći lenjinisti muče. Ali ne zadugo – čekaju da se pojave Četnici.
Ko je najgori Crnogorac?
Daleko su iza nas nevini počeci revolucije kada su dva brata bili tek ideološki - pod prinudom prilika svjetskog rata - razvrstani u razne formacije: jedan međ’ četnike drugi u partizane. Partijski mislioci su tu tragičnu diobu pomno odnjegovali, analizirali i održali kao nešto najdragocjenije što nam je podario II svjetski rat. Dapače, uzdigli je na naučni nivo i dali joj fundamentalan karakter. Ti lenjinisti u ostavci su o trošku države plandovali pola stoljeća – sa neskrivenom pretenzijom na vječnost - tkajući gvozdenu zavjesu između nas i njih. Vodili beskompromisni i istrajni ideološki rat protivu klasnog i idejnog protivnika. Sustavnom i britkom boljševičkom metodom naslikali su za potrebe revolucionarnog ambijenta, podmuklog i mrskog neprijatelja partije, demokratije, države i naroda. Prosto je čudnovato da je ovaj narod mogao izroditi nešto tako grdno, mračno i naopako. Tek će se najnovija partijska nauka i Akademija hrabro očitovati povodom ovog teškog pitanja - o čemu je šira javnost blagovremeno i u obrocima uniformisana putem državnih medija. U svakom slučaju u “godinama raspleta” nije bilo suvišno napomenuti da su pobjedu opet odnijeli “mladi, lijepi i pošteni”. Da ne bi ko štogod pobrkao.
Ranko protiv Ranka
Ranko protiv Ranka i naravno Krivokapić protiv Krivokapića. “Jeste, jeste. Vrlo ovako tužno jeste", složio se pjesnik Jovović kada je jedan Krivokapić procijenio drugoga – poznatijega - da je “najgori Crnogorac”.
Elem, podjela do koje je došlo u toku svjetskog rata i revolucije bila je tek u zametku. I nije mnogo obećavala. Sve su prilike da bi tuna i okapala da nije potonjeg truda svjesnih i organizovanih partijskih snaga. Podjela čisto politička sa nužnim dodacima našeg podneblja, gdje su ideje često samo povod da pokažemo svu raskoš violentnog dinarskog bića.
Uostalom, nije mnogo važno ko je u pravu: bitno je da revolucija teče. I da se ćim više udaljavamo i otuđujemo na gornji i donji kraj, opčinjeni zasebnim identitetom svakog zaseoka. Jedan komentator je teško doživio pjesnikovu opasku da su “Muslimani bivši Srbi” – dakle rod i braća sa Srbima - pak je gorko uzvratio: “Dokle će da nas vrijeđaju”. Priča se da je svojevremeno Kralj Nikola upitao jednoga na Rijeku Crnojevića: “Bješe li Ti ono iz Donjeg Ceklina?” – “Ne Ja, gospodare, ni da’ Bog” – “Oprosti, bolje nam tadijer Ti reci odakle si?” – “Ja, gospodare, iz Gornjeg Ceklina!”
Neprijatelji su privremeni - al’ Četnici vječiti
Pa i V. Čerčil reče da su interesi vječni za razliku od nestalnih neprijatelja: nekadašnji okupatori su sada naši ponajbolji partneri i bezbjednosni kompanjoni, trula buržoaska demokratija je naš prioritetni cilj, krupni kapital i imperijalizam su svoji na svome u Crnoj Gori, naši su momci u tom smislu rame uz rame u Avganistanu, zaživjela je pravna država i korupcija, stani investitori upravljaju našim resursima i pokretači su održivog razvoja… (Od revolucije i ljevice ne osta ni kamen na kamenu - o čemu domaći lenjinisti muče.)
Jedino su Četnici ono što su bili: neumrli arhineprijatelji i vječiti saradnici okupatora. Naporima nekolike Akademije i patriotskih snaga općenito, konačno privodimo kraju projekat i svestrani raskid od bivše braće i sunarodnika kao krunu naše posvećenosti: radi se o drugoj naciji, Jeziku, Crkvi i naravno o drugom DNK lancu. Ako DNK analiza ne potvrdi nalaz svekolike Akademije - tim bolje. Crnogorci ne ljube lance.
Slobodijada.blogspot.com
Bonus video:
