Đoko i Đokovi rođeni su na Čevu. Katunska nahija. Cetinje. Na onom Čevu za koje Njegoš reče: "Čevo ravno, gnijezdo junačko". Tu, na tom pograničnom komadu zemlje i istorije, narod se, više nego drugdje, krvio sa Turcima.
Spavalo se u tim ljutim krajevima sa jednim okom otvorenim. Ispod Kopitnik planine, po stranama čevskim, zaselio se zaselak Križev Do. Puca odatle, iz Đokove kuće, nedaleko od malene crkve, pogled na Papratni Do, Kute i, niže, Zaljuće.
Nema mira, 1730. je godina. Đoko, prezimena Damjanović, ubija turskog agu, pa bježeći od nesna, nemira i osvete pakuje svojtu. Nije htio u Zetu. Zamijenio je Cetinje za Nikšić, Kopitnik za planinu Vojnik, pod kojom se pitomo širi Jasenovo Polje. Đoko i Spasoje Todorović prvi naseliše prostrane livade pod planinom.
Oženi se Đoko. Od sinova mu osta samo Šako, zvani Šain. Nije zaboravljeno, "zapisano" je u usmenom predanju čak i ovo, pa što da ne ne bude ispričano i preneseno: Šain je imao poveću onu rabotu, pa ga prozvaše Šainkuraica.
Šako dobi sinove, ali mu jedan preteče i ostade u životu. Linija predačke krvi i porodičnog duha vazda se u ovim krajevima čuvala u imenima. Neraskidiva veza predaka i potomaka. Amanet porodice, bratstva i plemena. Loza! Šakov sin, tako, po ocu Šakovom, svom dedi, dobi ime - Đoko.
No, nije Đoko dobio samo ime po đedu. Dobio je i prezime. On i svi potonji, do dana današnjeg, ko zna do kada - Đokovići. Đoko, Šakov, imao je četiri sina: Radojicu, Jova, Šćepana i Draga. Radojica dobi tri: Mirka, Milinka i Janka. Mirko je imao dva: Vukašina i Novaka. Novak tri: Radosava, Vladimira i Radonju, koji danas živi u Jasenovom Polju.
Radojica, Đokov, bio je čovjek - junak. Knjaz i, potom, kralj Nikola o njemu ovako piše: "A Kunu bi Hasan-agu lukovačka ljuta zlica, s Jasenovog Polja malog, savladao Radojica". Opjevao ga je i prota Risto Kovačević, koji je vodio svoje ljude u borbu na Grahovu 1836. godine. Borbu u kojoj je ubijeno čak devet Petrovića, među kojima Njegošev brat i brat knjaza Danila. U kojoj je, naravno, učestvovao i Radojica.
Kovačević zbori: "Ama bješe junak u građane, od Lukova Đokov Radojica, a starinom od Čeva krvava, koji žudi okrijepit borca, pa poturi dovoljno fišeka, da bi više potukli Turaka. Tad Srbina krila pridođoše, džebane kad se prihvatiše, i u Turke zorno jurišaše".
Borio se Radojica i 1858. godine, u bici svih bitaka, najvećoj pobjedi crnogorske vojske u 19. vijeku - bici na Grahovcu. Za pokazano, prije svega Radojičino, junaštvo, knjaz Danilo je Đokovićima dao barjak u nasljedstvo. Takozvani nasljedni barjak. Logika tog surovog vremena bila je jasna i neuništiva: junačke kuće zasluživale su da nose barjak pred ostalim junacima. Biljeg čojstva, junaštva i viteštva. Biljeg koji ostaje.
Taj isti barjak nosio je i Radojičin sin Mirko, koji je sa svojim sinovima, dobrovoljcima, Vukašinom i Novakom, učestvovao u napadu na Skadar 1912. godine. Dok je nosio zastavu, Mirka je u glavu pogodio turski metak. Pao je na bojnom polju, od čega će ostati nepokretan.
Osamnaestogodišnji Vukašin, vidjevši to, pritrčao je, zgrabio barjak, ostavio oca i pojurio na konačno odredište, brdo Bardanjol iznad Skadra. Lukovski bataljon, čiji je barjak ponio Vukašin, bio je prvi koji je zabo okrvavljenu crnogorsku zastavu i zauzeo brdo. Vukašin Đoković nije dozvolio da zastava padne. Obraz porodice, plemena i naroda bio je preči.
Da gine za svoj narod, na Skadru, Vukašinov rođeni brat Novak stigao je iz Čikaga! Tamo daleko je 1905. godine, trbuhom za kruhom, pošao iz Krstatih Dola u Jasenovom Polju. Vraćao se dva puta u Crnu Goru: prvi put da se bori za Skadar i učestvuje u balkanskim ratovima, drugi put na Solunski front, u Prvi svjetski rat!
Poslije pohoda na Skadar, Novak se, preko okeana, vratio u rudarsko okno. U Čikago. Prošlo je nekoliko godina, gazda rudnika načuo je da se Novak sprema da ponovo otputuje na ratište, ovoga puta – na Solunski front.
Đoković je bio šef smjene. Prilazi mu vlasnik, Amerikanac, pa kaže: "Zar opet glavu u torbu stavljaš? Ne idi. Ne gini. Domovine nemaš gdje hljeba nemaš. Imaš posao i miran život. Stičeš novu domovinu..." Novak ga sluša, pa kao iz topa: "Gospodine, očigledno, riječ otadžbina ne znači nam isto. Moj život je stvoren za domovinu, da ga, kada zatreba, njoj poklonim. Ne odužujem joj se ni drugi put, jer je moj dug prema njoj beskrajan!"
Vratio se Novak u zemlju, nakon toga na Solunski front, pa kući, u Jasenovo Polje. U Ameriku - nikada više. Jedan od rijetkih, dupli dobrovoljac. Čak iz daleke, tada predaleke Amerike.
Nije se tu zaustavio Novak, najcjenjeniji od svih Đokovića, još od vremena svog đeda, grahovačkog junaka Radojice. Izabran je, kao častan čovjek, za sudiju porotnika okružnog suda u Nikšiću i, nešto kasnije, za prvog odbornika i predsjednika partizanskog odbora ustanka 1941. godine iz Jasenovog Polja.
Te 1941. godine spaja se bratska, ratovima razdvojena, krv. Bježeći od Drugog rata, u Jasenovo Polje vraća se Neđeljko Đoković, sin Šćepanov i unuk Šakov (vidi goreopisanu lozu), sa porodicom, koji je kao učesnik Bregalničke bitke u zaslugu dobio zemlju na Kosovu, selo Voćnjak kod Srbice, pa 1928. godine tamo i otišao.
Neđeljko je imao pet sinova: Arsenija, Damjana, Milorada, Radojicu i Vladimira. Primiše ih najbliži: djeca Neđeljkovog brata od strica, Mirka, koji, rekosmo, pade na Skadru. Primiše, dakle, braća Novak i Vukašin rođake zbjegle sa Kosova.
Ostadoše Neđeljkovi pet godina u Jasenovom. Do oslobođenja. Vratili su se na Kosovo, gdje Vladimir ostaje do 1951, kada prelazi u Zvečan, kod Kosovske Mitrovice, pošto se zaposlio u rudniku Trepča. Tu su mu rođena djeca - Srđan, Goran i Jelena.
Živio je, potom, Vladimir sa djecom na Kopaoniku sve do 1981, kada su se Đokovići preselili u Beograd jer je Vladimir tamo dobio stan. Srđan je oženio Dijanu. Tri sina: Đorđe, Marko i Novak. Da, ovaj Novak, koji je, sasvim izvjesno, dobio ime po pretku, jedinom imenjaku u Đokovića: ratniku i rudaru.
Sada mi je napokon jasan onaj ritern na meč loptu Rodžera Federera i preokret u polufinalu US opena prije par godina. Onih spasenih pet meč lopti Endija Mareja u finalu Šangaja. Ona pobjeda na Vimbldonu.
Onaj maratonski meč i trijumf protiv Rafaela Nadala u Melburnu protekle godine. Ova, prošlonedjeljna, četvrta, treća za redom, istorijska titula u Australiji. Sada mi je potpuno jasno prvo mjesto na svjetskoj listi najboljih.
Sada mi je jasno sve. O Novaku i Đokovićima. O precima i potomcima. O tradiciji i korijenima. O prošlosti i budućnosti. O životu i ljudima. O nama.
Krv nije voda.
P.S. Reportaža objavljena u srbijanskom Nedeljniku, sada je povodom Đokovićeve istorijske pobjede u Australiji, dopunjena i upodobljena rubrici Forum i, tako, dostupna čitaocima u Crnoj Gori. Svrha teksta nije palanačka – u svojatanju.
Bonus video:
