Postoje li dva pravna poretka?

Postoje li dva pravna poretka koja različito tretiraju član 13 (upotreba službenog i jezika u službenoj upotrebi) Ustava Crne Gore?

USTAVNI SUD

Ustavni Sud Crne Gore odlučivao je o predlogu za ocjenu ustavnosti odredbe člana 11 stavovi 1 i 2 Opšteg zakona obrazovanju i vaspitanju (’’Službeni list Crne Gore’’, br.45/10). Osporenim odredbama bilo je propisano da se nastava u ustanovi izvodi na crnogorskom jeziku, a u sredinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici drugih manjinskih naroda nastava se izvodi i na jeziku pripadnika tih manjinskih naroda, odnosno manjinskih nacionalnih zajednica. U obrazloženju odbijajuće odluke Ustavni Sud se služi normativno-formalnim pristupom, što se posebno vidi iz dijela gdje se kaže da Ustavni Sud nije nadležan da upotrebu službenog jezika i jezika u službenoj upotrebi ocjenjuje u odnosu na rezultate popisa stanovništva. Ovakav metod je doveo do logičko neodrživih zaključaka, i postavljam pitanje - da li je u konkretnom slučaju bilo mjesta za primjenu Dworkinove formule rješavanja ’’teških slučajeva’’. Po mom mišljenju u situacijama koje cijepaju društvenu zajednicu, Ustavni sud mora posmatrati pravo kao totalitet, pa na ovo pitanje odgovaram potvrdno. Posebnu pažnju skrećem na dio obrazloženja gdje se, između ostalog, konstatuje da je crnogorski jezik kao odraz državnog suvereniteta Ustavom definisan kao službeni-zvanični i da se njegova upotreba u službenim odnosima uvijek podrazumijeva... da upotreba ostalih jezika u službenoj upotrebi u pravnom poretku Crne Gore, obuhvata širok krug pravnih odnosa... te da eventualna neravnopravna upotreba srpskog jezika bi se mogla cijeniti samo u okviru ostalih jezika koji su u službenoj upotrebi, ali ne i u odnosu na službeni - crnogorski jezik.

POLITIČKE PARTIJE - VLADA - PARLAMENT

Navedena tumačenja Ustava i stavovi Ustavnog suda padaju u vodu političkim sporazumom na nivou Vlade Crne Gore i političkih partija koji je rezultirao izmjenom člana 11 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju. Prije nego što navedem razloge koji su motivisali pomenute aktere na ovu akciju, moram posvetiti pažnju pravnoj prirodi ovih pravila. Ukoliko tumačenje Ustavnog suda bez obzira na subjektivan odnos prema njemu tretiramo kao objektivnu pravnu činjenicu, njih bi mogli podvesti pod konvencionalna pravila za koja Kelzen kaže da se radi o normama koje su stvorene putem prisvajanja prava od strane najviših organa koje sudija ne može kontrolisati. Da se radi o onim slučajevima iz prakse koji se shvataju kao izopačenje forme, kod kojih ustavna forma zajedničkog djelovanja više državnih organa biva zamijenjena neustavnom i zato protivpravnom formom, što za učesnike ponekad može biti ugodnije, ali postaje moguće samo i jedino stoga što nijedan od državnih organa-učesnika ne protestuje protiv toga. Kelzen zaključuje da time što biva stvoren i ponavljan precedentni slučaj koji se iz razloga svrhovitosti ogrešuje o zakon - a konvencionalno pravilo nije ništa drugo nego odraz te činjenice - takva ponašanje ne može steći nikakvu pravnu kvalifikaciju. Ono ne ostaje ni više ni manje nego upravo: svrhovito.

U čemu se sastoji cjelishodnost (svrhovitost) političkog sporazuma? U tome što je usvojen izborni zakon, zaustavljena segregacija po nacionalno-jezičkoj osnovi unutar obrazovnog sistema i spriječena apsurdna situacija da se pripadnici nacionalne i jezičke većine mogu tretirati kao manjina.

PREPORUKA

Nacionalno– jezička segragacija je nespojiva sa građanskim uređenjem naše države. Jasno je da čitav sistem koji je izgrađen u odnosu na ovo pitanje je lako urušiv ukoliko se to javi kao politički oportuno. Na koji način trajno riješiti ovaj problem? Smatram da nije potrebno ići u promjene člana 13 Ustava, pa čak i da revizione klauzule Ustava propisuju redovan postupak, već da se odgovor nalazi u ustavnom propisivanju ko se u Crnoj Gori ima smatrati nacionalnom manjinom.