više od riječi

Umjetnost

Crnogorci su uvijek voljeli rođendane – Titov najviše. Sjećam se, bio sam dijete, kakav je heroj bio Miško Vuković kada je, bez greške, predao štafetu maršalu...
131 pregleda 7 komentar(a)
štafeta, Nikšić, Foto: Ivan Petrušić
štafeta, Nikšić, Foto: Ivan Petrušić
Ažurirano: 19.01.2013. 18:54h

Rođendan umjetnosti slavi se na dan kada je francuski fluksus umjetnik Rober Filju godine 1963. proglasio da je umjetnost rođena tačno prije milion godina, kada je, kako je kazao, neko bacio suv sunđer u kofu vode.

Koliko god da je ova formulacija zabavna, moram priznati da mi nije jasno odakle bilo kome prije milion godina – kofa. Naprosto, u trenutku kad je (socijalno, psihološki) moguća kofa kao takva, umjetnost postoji već odavno...

No, ova priča o „rođendanu“ umjetnosti, dalje kaže da su 1987, nakon smrti francuskog umjetnika, njegovi prijatelji nastavili da ovaj dan slave i obilježavaju na razne načine, a mediji su, devedesetih godina vrlo spremno prihvatili ovaj običaj, prema kome, ranije decenije i nisu bile baš tako naklonjene. Ali, devedesete bijahu idealna pozornica za sve moguće bizarnosti, pa to valja uzeti kao „olakšavajuću okolnost“.

Ali, otkuda potreba za rođendanom nečega tako neodredivog i natkriljujućeg kao što je umjetnost?

Rođendan je uvijek potreba za jakim utemeljenjem u kalendaru, a u tome ima nešto od primordijalnog idolopoklonstva, jer zajednica je znala samo za ono što je uvršteno u kalendar. Sve što je moglo da stane u kalendar bilo je – jasno. Osvojeno. Zato su kalendari puni vladarskih i svetačkih rođendana. Onim što je veće od kalendara, niste mogli upravljati, to je bilo – van kontrole. Bojim se da bi umjetnost sa rođendanom značila jednu vrstu pripitomljavanja umjetnosti. Umjetnost koja se može kontrolisati. Zato su staljinistički ideolozi insistirali na kongresu sovjetskih pisaca iz 1934. (kada je usvojen socijalistički realizam kao jedini mogući koncept) kao na istinskom rođendanu (nove) umjetnosti. Ako nečemu znate rođendan, izgleda kao da ste vi neka vrsta roditelja ili bar staratelja.

Vjerujem da je zahvaljujući sličnim uvidima i francuski umjetnik odabrao – milion godina. Želeći da kaže – Vječnost. Ili: neiskazivo. Tako veliki brojevi su apstrakcija. Uostalom, datum njegovog uvida, riječ je o 1963, mogao biti korektan u smislu jedne drugačije samosvijesti o umjetnosti. Riječ je o igri, o jednoj vrsti art-intrige koja nudi odista raskošne mogućnosti semantizacije...

Crnogorci su uvijek voljeli rođendane – Titov najviše. Sjećam se, bio sam dijete, kakav je heroj bio Miško Vuković kada je, bez greške, predao štafetu maršalu. Sva Crna Gora je bila uz njega. I danas se bavi sličnim poslovima...

Jedan ugledni pjesnik (u Crnoj Gori i nema drugačijih), decenijama stariji od aktuelnog premijera, rođendan je počeo da slavi tek odnedavno, kada je shvatio da je rođen na isti dan kad i Milo. Otada za svaki rođendan niko nije srećniji od njega – kao u kakvom herc romanu: tek je kroz drugoga zavolio i sebe sama.

Ali, s koje god strane da pogledate, umjetnost je neobičan fenomen. Imate silne profesore i znalce, a izgleda da neki među njima, premda im je životni poziv priča o umjetnosti, o njoj ne znaju ponešto najvažnije. Uvijek na takve pomislim kad se aktivira neki od bezbrojnih rukavaca mita o „sakrivenom Šekspiru“. Nije, vele, mogao čovjek bez istinskog (čitaj – aristokratskog) obrazovanja napisati sve ono. Najviše što je neko napisao, zapravo. Pritom, valja napomenuti, što u ovom iskazu znači „pravo obrazovanje“? I koje bi to bilo „pravo“ obrazovanje. Ova se priča bez Fukoa ne bi završavala. Ali insistiranje na superiornosti plemićkog nauka, u biti znači da Šekspirovu genijalnost ne mogu svariti iz klasnih razloga. Zato se kao Pravi Šekspiri spominju uglavnoim ljudi sa živopisnim titulama. Ali, a to je za ovu priču važnije, ova gospoda dokazuju da ne razumiju bit umjetnosti jer misle da ona može biti ograničena i uslovljena bilo čime, pa makar i tako veličanstvenom stvari kao što je (aristokratsko) obrazovanje. Bljesak razumijevanja, lakoća fraze i empatija demona – umjetnost očito nema klasne predrasude, sve to je zapalo čovjeka iz Stratforda, a ne nekog erla ili grofa...

Rođendani pripadaju svemu – ljubavima i nesrećama, diktatorima i pobunjenicima, svetiteljima i smrtonoscima, zanosima i razočaranjima, ukletima i pjesnicima, umjetnicima samim, konačno, ali ne i – umjetnosti.

Ipak, meni se više sviđa umjetnost bez rođendana – vječna, starija od svega, vršnjakinja ljudskosti, blizankinja njena... Jedna od dimenzija ovoga svijeta koja je veća i od kalendara, te joj prirodno i ne treba nikakvo utemeljenje te vrste. Univerzalna – ne pripada nijednom od kalendara, veća od religije, veća od filozofije – obje su neizostavan dio umjetnosti same.

Ako neko, nekada, bude u stanju da vam kaže koji je datum rođendan čovjeka, samo tada ćete zaista znati i kada je rođena umjetnost...