Januar je mjesec kad se zahuktavaju rasprodaje. Mudri trgovci koji su dobrim maržama u pravo vrijeme ostvarili prihod, sada čiste zalihe i planiraju nova ulaganja. Dobri trgovci neće biti na gubitku, ali onima koji očekuju da se rasprodajom domognu investicionih „injekcija“ svakako neće biti spasa. Potom će doći februar - vrijeme karnevala i pokladnih lakrdija. Nama ih je ovom prilikom maestralno najavio renesansni gurman-vinopija i dugonosi ženoljubac u liku Žerara Depardjea.
Odavno nam se sa pitomih obronaka i zgrada na crnogorskom primorju podsmijevaju natpisi SALE i PRODAŽA. Navikli smo na rasprodaju, ali ipak nije prijatno kad glumačka inkarnacija još i časnog Obeliksa govori o rasprodaji vaše domovine. Dođe vam da sve pripišete poslovičnoj prostodušnosti, da ne kažemo gluposti, čuvenog Gala. No, i dalje ostaje činjenica da je Gal negdje u svijetu, prije nego što je došao u vašu zemlju, sa nekim, ko zna sa kim, razgovarao. I taj neko mu je rekao da je Crna Gora na prodaju. Fama volat!
Inače, galska dobričina nadljudske snage, stečene padom u bure sa čarobnim napitkom, poznata je po raskošnom gurmanluku, ali ne i po bistrini. Zna se da umjesto njega sve važne odluke donosi sitni i kočoperni Asteriks (koji bi sjajnu glumačku inkarnaciju mogao imati baš u predsjedniku koji je ovom Obeliksu nedavno uručio ruski pasoš). Depardje - Obeliks se onda opet uputio u posjetu „Rimljanima“, ponavljajući usput svoju legendarnu rečenicu: „Ludi su, ti Rimljani!“
Naviknut na menhire koje prenosi kad se ne mlati s Rimljanima, Obeliks je smjesta uočio da je ova zemlja „meka i lijepa“. Ta ga je mekoća, kanda, raznježila, pa je počeo da sipa frojdovske omaške. Pomenuo je da je „čuo da je Crna Gora na prodaju“, a to je zvučalo kao kad u kući obješenog govorite o konopcu. Potom je dodao da to nije istina. Razuvjerio ga je, vjerovatno, let helikopterom iznad budvanske rivijere okićene nebrojenim SALE i PRODAŽA natpisima. Ekspertski „potkovan“ u političko-finansijskim pitanjima, ohrabrio nas je na putu ka EU i kratko rezimirao pitanje evropske valute u malim zemljama. (Nada se, naime, da nas neće Euro uništiti. A ako bi se to ipak dogodilo, teškog srca bi nas morao kupiti po još manjoj cijeni.) Potom je obećao da će biti ambasador naše kulture te da bi se kod nas mogli snimati i filmovi. (Obeliks u njegovoj duši dodao je u istom trenu da su glumci lopovi i da treba biti oprezan.)
Teško da se možete ljutiti na veselog Žerara. Njegova debljina, rascvjetali siranovski nos i košulja sa otparanim rukavima, pravo su oličenje karnevalske groteske iz romana njegovog velikog sunarodnika Fransoa Rablea. On je nezamisliv bez gozbenih slika, pa otuda u izvještavanju o ovoj posjeti na visokom nivou tako važno mjesto imaju pršut i crnogorska vina, naporedo sa omraženim japanskim sušijem. (Čuš, đe uze suši, oči ne sušio, pored njeguške pršute!) Tako nam je u osvit još jedne krizne godine, upriličen Depardje, alijas novi investicioni bum i blagostanje koje samo što nije započelo. Sjetićemo se i kako smo prije nekoliko godina metanisali pred razgolićenom Pamelom od Bujnoga Poprsja, koja nam je uoči globalne krize karnevalski obećala silna brda i doline. Industrija zabave je ipak - industrija. Dolaziće nama još neko vrijeme ovakvi rableovski tipovi. Tako je stigao i Žerar, baš pred karnevalski februar.
Kao nastavak rimskih saturnalija koje slave privremeni povratak zlatnog doba, karneval je zauzimao značajno mjesto u srednjovjekovnoj kulturi. Samo u te karnevalske dane narod je privremeno stupao u utopijsko carstvo slobode, jednakosti i blagostanja. Karneval nije znao za podjelu na izvođače i gledaoce, jer se on nije posmatrao, već se u njemu živjelo. Za vrijeme karnevala su se ukidali svi hijerarhijski odnosi. Zato je, naporedo sa našim zvaničnicima u skupim trodjelnim odijelima, u pretencioznim enterijerima i sa visokoparnim izjavama, Depardjeova pojava poprimala još žešća karnevalska svojstva. Jer „poslovni razgovori“ sa glumcem koji hoće da investira, a otvoreno upozorava da su glumci lopovi, jedino može biti prilika za karnevalski, praznični smijeh. Smijeh koji negira, ismijava i kažnjava, ali u isto vrijeme obnavlja i preporađa. Naravno, ukoliko smognemo snage i pameti da se sami sebi nasmijemo i da tim smijehom pokažemo da više nismo naivne budale. Zato se ne treba ljutiti na Depardjea, koji nas je, vjerovatno ni ne sluteći, na rableovski način „pogladio dračom“.
Mihail Bahtin, u svojoj maestralnoj studiji o Rableu, kazuje kako su i u rimskoj državi i tokom srednjeg vijeka prava „ludačke kape“ bila neprikosnovena, a smijeh je nadvladavao zabrane i ograničenja. On je čak bio odušak koji je Crkva dozvoljavala, kako bi se očuvao vladajući poredak. Međutim, u smijehu je u isto vrijeme bila i pobjeda nad strahom, kako od božanskog tako i od ljudskog ugnjetavanja i sputavanja. Čitajući duhovite komentare na portalima, učinilo mi se da još imamo snage za smijeh na svoj račun. Bez obzira što se čuje da nam je zemlja „na prodaju“.
Bonus video:
