Ovih me je dana, u novini, posjetio jedan stari poznanik, penzionisani američki diplomata, koji je još od ranih devedesetih imao posla sa svima nama na prostorima bivše Jugoslavije.
Danas predavač na jednom renomiranom Univerzitetu u SAD, i još uvijek aktivan posmatrač razvoja situacije u našem regionu, ovaj prefinjeni diplomata mi je govorio o pozitivnom pomaku koji vidi na Kosovu, ali i u cijelom regionu, prisjećajući se kako je situacija bila u 1999. godine, kada je on još služio američkoj administraciji, koja je tada bila mnogo više zaokupljena dešavanjima na Balkanu no što je to danas.
Tako, u krajnje slobodnom i sasvim neobaveznom razgovoru, moj prijatelj diplomata mi govori kako ga Kosovo danas uopšte ne podsjeća na Kosovo iz 99. godine, kako je sretan da vidi da smo uspjeli izgraditi novu infrastrukturu, da danas imamo institucije koje funkionišu, da je peta godina od kako smo proglasili državu i da ona svakim danom postaje jača i funksionalnija.
Jeste - kaže mi Američki prijatelj - ima još mnogo problema, ali se ne može sve preko noći riješiti, i dodaje da za mnoge probleme i pitanja (kao što su, na primjer, sjever Kosova, odnosi sa Srbijom i međunarodni položaj kosovske države) potrebna međunarodna zajednica, koja mora svakako pomoći, jer, ako ništa drugo, Kosovo je stvoreno zajedno sa njom, a Amerika je svakako tu, uz nas!
Slažem se sa njime da su se stvari umnogome promijenile, na bolje, naročito ako čovjek poređuje današnju situaciju sa onom od 1999. godine. Ali, dodajem da ipak nije sve kako izgleda, da ljudi očekuju mnogo više od onoga što im vlast i političari nude, da nas korupcija guši, i da su ljudi razočarani liderima i njihovom nespremnošću da rade svoj posao kako treba i navikom da misle samo o sebi!
* * *
- Morate imati malo više strpljenja i vjere – kaže mi Amerikanac, i dodaje da su promjene uvijek spore, ali da se točak istorije ne može vratiti unazad, te da je cijeli region krenuo putem sa kojeg nema povratka – putem demokratskih promjena i integracije u Evropu.
Kaže mi da pogledamo malo širu sliku, i vidjećemo kako se cijeli naš balkanski svijet menja. Samo sto godina od pada Otomanskog carstva, sve zemlje Jugoistočne Evrope su tu negdje, manje više, na pragu Evropske unije, što znači da smo napokon prešli Rubikon koji nas je istorijski dijelio sa Zapadom.
Pa mi kaže da pogledam šta se dešava ne samo na Kosovu, već i u sujedstvu.
Još dodaje: “Ništa nije kao što je bilo. Ko bi prije par godina pomislio da će Hašim Tači i Ivica Dačić sjesti za isti sto, ostaviti prošlost iza sebe, i razgovarati o budućnosti”.
Meni taj primjer ne zvuči baš ubjedljivo, pa mi moj prijatelj Amerikanac pominje posljednji izborni uspjeh Mila Đukanovića kao još bolji primjer kako progresivne snage dobijaju političku bitku na Balkanu!
Da, kažem – i ovdje na Kosovu su ljudi sretni što je Milo pobijedio, pošto ga cijenimo kao čovjeka koji je donio istorijski pozitivnu promjenu u odnosima između Albanaca i Crnogoraca. Uvijek se sjetimo kako je on bio na čelu one Crne Gore koja je otvorila vrata kosovskim izbjeglicama tokom bombardovanja 1999. godine i pomogla albanskom narodu Kosova da preživi možda najteže časove u istoriji prošloga vijeka. Cijenimo ga kao čovjeka koji se usprotivio Miloševićevom režimu i politici kada je to malo ko smio, pa je jedan od najzaslužnijih za krah te politike. Kao što je najzaslužniji što je Crna Gora – uprkos svim okolnostima - priznala Kosovo kao nezavisnu državu.
- Zadužio je nas Albance na Kosovu - kažem svome američkom prijatelju i dodajem da mi i naši lideri nismo uspjeli vratiti taj dug u ovih 13 godina od kraja rata, te da smo, u nekim časovima, dozvolili da se Crnogorcima na Kosovu dogode grozne stvari i da je krajnje vrijeme da se Kosovo i oduži Crnoj Gori time što će Crnogorcima dati ustavno-pravni status kao autohtonoj zajednici, nezavisnoj od srpske zajednice, i osigurati im sva kolektivna i individualna prava koja im kao takvima pripadaju.
* * *
Ali, kažem mome prijatelju, imam jedan problem sa primjerom koji nam daje Milo Đukanović, i ne samo on. Kakva je to demokratija kada jedan čovjek može zauvijek ostati na vlasti?
Kad je Milo Đukanović prvi put postao premijer Crne Gore, 1991. godine, u Americi je predsjednik bio Džordž Buš stariji. Buša je naslijedio Klinton sa dva mandata od po četiri godine, Klintona Buš mlađi sa maksimalnih osam godina u Bijeloj kući, a ovoga Barak Obama, koji uskoro treba da započne drugi mandat u stolici predsjednika.
Onda pominjem druga imena Balkanaca koji bi da decenijama ostanu na vrhu:
Janez Janša u Sloveniji, Milorad Dodik u Bosni i Hercegovini, Ivica Dačić u Srbiji, Hašim Tači na Kosovu, Nikola Gruevski u Makedoniji, Sali Beriša u Albaniji…
Na Kosovu je čak pravilo da i političke partije imaju iste predsjednike decenijama.
Dodajem još da vidim korelaciju između decenijskog vladanja istih ljudi i ustoličenja loših trendova u društvu, kao što su korupcija, klijentelizam, manjak demokratije, slabljenje nezavisnih institucija…
Koliko god neko bio zaslužan, društvima je potrebna promijena ne samo vlasti, već i vladara. Tim više što smo svi mi, na kraju krajeva – ljudi. Kvarljiva roba. Pa nam nije strano da demokratiju zamijenimo diktaturom, ako nam tako više odgovara. Istorija je najbolji svjedok!
Moj se američki prijatelj sa tim slaže.
No, podsjeća me još nešto: u Americi jeste istina da jedan čovjek može biti predsjednik najviše osam godina, ali neki ljudi mogu ostati na vlasti i doživotno – na primjer Ssenatori - pod uslovom da pobijede na izborima. Pa mi priča kako u Američkom Senatu ima jedan senator koji je tu od 1963. godine, a nekoliko njih od ranih ’70-ih. Sadašnji potpredsjednik Amerike, Džo Bajden, bio je senator od 1973. do 2009, kada je izabran za potpredsjednika.
I dodaje, uz osmijeh: Niko nije savršen!
Da - slažem se - niko nije savršen.
I to treba da nam bude neka utjeha!
Bonus video:
