S jeseni 1988. zatekao sam se u San Pedru, ljupkom dijelu Los Anđelesa, stjecištu slikara, pisaca, glumaca, filmskih producenata, naravno i crnogorskih iseljenika, koji su još od devetnaestog vijeka nastanjivali sunčanu Kaliforniju. Zapadna obala privlačila je mnoge Evropljanje, đe sunce i u zimske dane miluje, pa su se i Crnogorci rado nastanjivali u ovom dijelu Amerike.
A u Long Biču, nedaleko od San Pedra, usidren je čuveni britanski prekookeanski brod “Kvin Meri”, koji je od 1936. do 1967. godine redovno plovio na liniji Evropa-Sjeverna Amerika. Sada je pretvoren u hotel, a u njegovim raskošnim salonima priređuju se izložbe, modne revije…
Živio je u San Pedru slavni američki pjesnik, pripovjedač i romanopisac Čarls Bukovski, (1920 – 1994), revnosni posjetilac mnogih barova i raspojasanih dama. U svom kultnom romanu “Post Office”, jezikom surovim, gotovo “uličarskim”, sjajno je opisao vrijeme koje je proveo u poštanskoj službi. Prozne knjige ovog “Hemingveja sa Zapadne obale”, obezbijedile su mu planetarnu popularnost. Jednostavnim književnim izrazom, kako ističu teoretičari književnosti, Bukovski je osvajao čitaoce i stekao veliku slavu.
Imao sam čast da s Bukovskim popričam telefonom. Umro je 9. marta 1994. godine i sahranjen u San Pedru.
- San Pedro je pravi san – veli mi osamdesettrogodišnji Ranko Zarubica. – Kad bih brojao onih tristašezdesetpet dana u godini, ne bih našao ljepšeg mjesta na svijetu od San Pedra. Imao sam nekad ovđe svoju trgovinu…
Zarubica već zagazio u devetu deceniju; bijele pantalone, šarena košulja “havajka”. Djeluje svježe, mladalački.
- Iako sam rođen u Americi, u duši sam ostao Crnogorac – priča mi Ranko Zarubica. - Otac mi je došao 1906. u Ameriku. Posjetio sam davne 1962. godine Crnu Goru, domovinu mog oca. Bio sam prijatno iznenađen kada sam vidio da u Drobnjacima kuća mojih predaka još postoji; oduševio sam se...
I u novije vrijeme stizali su “našijenci” na sunčane obale pacifičke. Došao je iz rodnih Tuzi Cano Đoković, svio gnijezdo u San Pedru, sa suprugom Elmazom, Zabjelčankom. Pa, nekadašnji golman “Dečića”, Omer Gilić; raduje se svakom odlasku u domovinu, kao i supruga mu, Sultana.
- Rodnu Crnu Goru ne zaboravljam – veli Omer. – U Tuzi, kad god mogu, dođem. Veseli me svaki uspjeh tamo…
Ako pitate iseljenike kad su napustili staru domovinu, oni se ljutnu i kažu: “Mi je nikad nijesmo napustili!” U svijet su krenuli radi boljeg života, ali vazda im je u mislima povratak…
Crnogorci su se, na pacifi;kim obalama, družili s Dalmatincima, a posebno im je ostao u sjećanju Martin Bogdanović (1882- 1944), rođen na Komiži. Početkom dvadesetog vijeka dolazi u Ameriku i u San Pedru osniva fabriku za konzerviranje ribe, najviše tune i sardele, u kojoj su radili mnogi crnogorski iseljenici. Još 1935. godine, u San Pedru je otvoren Klub naših iseljenika, koji je utemeljio Martin Bogdanović; u holu velika mermerna ploča s imenima darodavaca i prilozima koje su dali. Na počasnom mjestu, u svečanoj sali, fotografija dobrotvora Martina Bogdanovića.
I: večeram u San Pedru s Meri Bogdanović, ćerkom znamenitog Martina Bogdanovića i njenim suprugom Bred Deksterom, holivudskim glumcem i filmskim producentom. Šarmantna Meri, na čijem licu godine još nijesu ostavile traga, priča mi o domovini svojih roditelja koji su početkom dvadesetog vijeka s rodne Komiže došli u Sjedinjene Amričke Države.
- Volim zemlju mojih roditelja i tamo često idem – kaže Meri Bogdanović. – Uvijek posjetim Beograd, Zagreb, Dubrovnik. Sretala sam se s Titom; prvi put na Brionima, zatim u Karađorđevu, pa i u Njujorku, kad je boravio u posjeti Kenediju i Niksonu. Bio je pažljiv prema meni; znao je koliko volim svoju domovinu. Svaki put kad bih došla u Jugoslaviju, Tito me primao. Poklonila sam mu onu bijelu pudlicu koju je zbog mene nazvao „Kauboj Džimi“. Volio je da mu pričam o mom ocu, a on je meni pričao o svom životu...
Njen suprug, Bred Dekster, iliti Veljko Šošo, rođen u Nevadi, s pažnjom prati naš razgovor. Otac mu u Ameriku došao s hercegovačkog Popovog Polja 1905. a majka iz Nevesinja, 1912. godine. Američki bračni par, Meri i Bred, s puno ljubavi govori o svojoj postojbini.
- Prvi put sam došao u Jugoslaviju 1974. godine i kada je avion dodirnuo pistu, meni su potekle suze – veli Bred Dekster. – Jednom smo Meri i ja došli u Karađorđevo prije podne, u deset časova. Mislili smo da ćemo s Titom biti svega desetak minuta, a on je Mirku Milutinoviću naredio da mu tog dana odloži sve obaveze jer želi da bude s nama - sjeća se Dekster. – Pričam ja predsjedniku Titu da sam seljačko dijete, a Meri kaže: „Ne moraš mu to pričati, on to vidi“. Tito se nasmijao i rekao: „Seljaci su stvorili revoluciju“. Zatim je kazao da je od američkih predsjednika najviše volio Kenedija. Govorio je da će poslije ubistva Kenedija Amerika izgubiti dušu. Ja, kao Amerikanac, mogu da kažem da je bio u pravu...
Igrao je Bred Dekster u četrdeset filmova, zatim je postao holivudski producent. Prvi film, „Džungla na asfaltu“, s Merilin Monro, pravio je 1948. godine. Prijatno veče u San Pedru; na plavetnilima Pacifika.
- Imam gotov scenario za film o Gavrilu Principu – kaže Bred Dekster. – Taj projekat je veoma zanimljiv i vjerujem da ću ga realizovati. Nekad sam o tome razgovarao i s predsjednikom Titom! Tito mi je rekao: „Gavrilo Princip je bio i moja inspiracija.“
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
