Vazda smo bili svojeglavi i autohtoni. Stoga, niko trezven neće se usuditi i polagati pravo da našu autokefalnost veže za određeni datum. Pa ako bi se i zaletio – prisebnost je kao i svako dobro loše raspoređena - svakako ni bi uspio, ma koliko uzigran bio.
O poštenju da ne zborimo: „sve prisile ovog svijeta ne mogu nagnati imalo čestit duh da prihvati nepoštenje“. Nekmoli po tom pitanju prozivati Crnogorca: neka svako pođe od sebe pak mu se lako prisjetiti da li je ikad dozvolio da mu drugi soli pamet. Suverenost je naša sudbina – takvi smo odvajkada.
Dušmani će prigovoriti da ne možemo sami ni da se branimo a bez tuđih para ne možemo ni dana... Svašta im se pričinjava jer nas ne mogu očima gledat’.
S druge strane, naši bastaduri od silna zora hvale se i razmeću kako su nam upravo oni „donijeli“ nezavisnost i samostalnost. Nikad se ne bi sjetili da ju obnovimo da se oni nijesu latili posla: kreče danonoćno. Suvereno i demokratski.
Ne treba ovom prilikom navoditi repliku naših oponenata, natopljenih mržnjom prema svojim sunarodnicima tj. nama. Štoviše, providni su sa pričom da smo sa ovakvom pameću kadri jedino propanuti bez ičije pomoći. Ali tek, with little help... naših vazdakadašnjih prijatelja te odvažnog i nesebičnog krupnog kapitala.
Samoupravni od kad sebe
Mnogi su zaboravili da smo prije no postadosmo samostalni bili samoupravni. Kao takvi, jedini u istočnom i zapadnom bloku. I među nesvrstanima, ’đe bijasmo i član i lider u regionu.
Oštro smo se obračunali sa onima koji su snivali da nas na samom početku revolucije, vežu – nezavisnoga da vežeš - uz (tada) moćni Istočni blok. Poslije patriotske obrade i adekvatnog tretmana, isti su potlje pili najradije indijski čaj iz istoimene prijateljske i nesvrstane zemlje koja se nalazi na dalekom istoku.
Tako smo postali istok zapada i zapad istoka. Svoji na svome – zagledani u sigurnu budućnost – ponosni na sadašnjost.
Kod urušavanja Berlinskog zida stajali smo postojano uz svoju himnu i partiju. Socijalizam svuda propada, govorio je tada, predsjednik SK na predizbornom skupu u Herceg Novom - ali kod nas neće – nama basta, nas to nimalo ne brka, ostajemo ono što jesmo - komunisti.
Budući neokapitalista, NATO integrator, Ustavni transformator – promjena generator. I bi tako: u osvit kapitalističke demokratije, prve parlamentarne izbore dobila je Partija koja se zvala Savez komunista Crne Gore. Pokazali smo cijelom svijetu kako se ponaša jedna suverena država sa odlučnim rukovodstvom.
Kako su ti kadrovi potlje udarili kontra smjerom, protiv Socijalizma i nesvrstanosti, kanda i svojih uvjerenja, (zanago ne i protivu sebe) odgovor možemo jedino naći kod mračnih filosofa koji vele da je lukavstvo osnovni zakon prirode i da vukovi nerijetko oblače jagnjeću kožu.
Trn u oku
Neko će reći da je Narod glasao od nevolje, da se plašio nepoznate kapitalističke demokratije, cijeneći da nemamo zdravog kapitala i gotovine... O obučenom kadru da ne govorimo - sve go Lenjinista i Titoista – znao je Narod da će „demokratizacija“ obnoviti hajdučiju i otimanje. Šume, šume velika vam hvala. A što se stranih investicija tiče, što reče onaj čestiti meštar od brodovlja ing. Marović – ne onaj policentrični ideolog - na kojeg glasači namah pomisle : ne dolazi tuđa mačka u kuću da ti lovi miševe nego slaninu da pojede.
Činjenica da neko ima pravo da po sedmi put formira vladu nije nešto što je uobičajeno u demokratskim sistemima, smatra poslanik Evropskog parlamenta i član Delegacije EP za odnose sa Crnom Gorom Ulrike Lunaček.
Da se crno čeljade nasmije: govorio je već Britva, da zahvaljujući demokratiji, gluposti slobodno prelaze sa jedne na drugu stranu okeana. Zaboravlja se da smo upravo Mi držali komunizam do najpotonje ure - kad ni Rusima (sa onolikim bojevim glavama) nije bastalo. Priješli smo tader na rezervni položaj sačuvavši kadrove i živu silu.
Ostaćemo i na braniku neoliberalnog kapitalizama i globalizma, obaška demokratije - pogotovo sada - kad Evropa, opet, neodgovorno i lakomisleno klizi ka ljevici, klimatskim promjenama, radničkim pravima, besplatnom školovanju i liječenju. Sada, kada se neoliberalne vrijednosti kolebaju i drmaju iz temelja.
Demokratija protiv demosa
Zavide nam na rezultatima i starije demokratije od nas. Naša Partija osposobljena je da bude avangarda - kako radnim – tako i pauperizovanim glasačkim masama. Takav zadatak voljni smo sustavno obavljati sa minimalnom - relativnom jel’te - većinom ili većinskom manjinom.
Kada se udružimo Mi kao veća manjina (od 27%) i manja manjina (od 3%) - kao šlag na torti - tada namaknemo čitavih 30% glasova demosa. Nijesmo Mi izmislili demokratiju pa da nam se spočitava onih 70% koji predstavljaju manjinsku većinu. Imamo i svoje svoje analitičare koji na naučnoj osnovi proizvode zaključak i vide više nego zavidnu izlaznost i iskazanu ogromnu podršku. I čak zamjeraju (analitičari) Narodu što je toliko izlazan i zadovoljan da je manjinski „pobjednik“ vazda i unaprijed poznat.
Velika seoba političara svih profila prema demokratiji kao najprofitabilnoj profesiji postkomunizma, je, koliko izvjesna toliko i neizbježna. Ili, što bi rekao jedan neostvareni filosof: odkad je pao Berlinski zid i magarac je postao demokrata.
Bonus video:
