Nema vlade ni državnog aparata koji mogu vidjeti sve probleme zajednice i predvidjeti sve moguće loše ili dobre posljedice donesenih odluka. Jedan čovjek zna mnogo, tek svi ljudi znaju sve, kaže poslovica, koja se sasvim lijepo može primijeniti i na ono što čini suštinu i smisao civilnog društva.
Iako civilno društvo katkad grdno nervira vlast, u razvijenim zemljama odavno znaju da je Robert Patnam bio u pravu kad je rekao da bogate zajednice nisu postale građanske zato što su bile bogate, već su postale bogate zato što su bile građanske. Diskretna najava da se paradigma apsolutne (i nažalost neprosvijećene) vlasti u Crnoj Gori mora mijenjati je i skorašnji poziv civilnom društvu da se uključi u borbu protiv izgradnje hidroelektrana u susjedstvu. Ispostavlja se da je negdašnja kampanja za zaštitu Tare bila u službi održivog razvoja zemlje. Još mnogo ranije, strašnih devedesetih, Liberalni savez i građani su spasili obraz Crnoj Gori, iz koje se u divljoj orgiji kretalo na Dubrovnik i na druga ratišta u okruženju. Danas je to zajedničko civilizacijsko nasljeđe i argument koji nas ojačava u procesu svih mogućih integracija.
Nažalost, svi pokazatelji vrijednosti društvenog kapitala koje je Rober Patnam istraživao su u Crnoj Gori izrazito nepovoljni. Tako više od devedeset procenata crnogorskih građana smatra da su za karijeru važnije veze nego znanje, vještine i radno iskustvo. Na nivou zajednice i društva, građani Crne Gore ne vjeruju u svoju vlastitu sposobnost niti u kolektivnu sposobnost da se utiče na donošenje odluka. Zato je njihov nivo učešća u nevladinim organizacijama, udruženjima, klubovima i svim drugim oblicima građanskog društva mali - svega petnaestak procenata ponekad učestvuje u nekoj dobrovoljnoj aktivnosti u zajednici. (Statistiku „spasavaju“ mladi, uključeni na Fejsbuk i druge društvene mreže.) Sa druge strane, crnogorska vlast po pravilu nevladine organizacije doživljava kao neprijatelje, kao „jahače na metlama“, koji samo kvare „savršeni demokratski i ekonomski sklad zajednice“. Tek kad „prođe vrijeme zvjezdanijem hodom“, potvrđeni građanski aktivizam se uzima kao zajedničko dobro i njime se barjači kao sopstvenom vizijom i doprinosom. Uz to, djelovanje civilnih organizacija u Crnoj Gori je odveć često udruženo sa mogućim rizicima, na šta većina građana ipak nije spremna. Zato između „dva zla“ biraju klijentelizam, veze i sitan ćar, bez povjerenja u nezavisnost i snagu institucija, jalovo kritični i jezivo poslušni u isti mah.
Ipak, svih ovih godina su se mnogi dijelovi civilnog društva oglašavali barem slabašnom jekom, otkrivajući svoje rane i tražeći od vlasti da počne da ih „vida“. Ali, teško je pomiriti sijaset pojedinačni interesa (osobito onih najkrupnijih) sa zajedničkim. Tako ćete u privatnom razgovoru sa ljudima na vlasti najčešće čuti osudu divlje gradnje i „soliterskih“ planova, ali džinovska „fabrika“ administrativnih radnika, bez i najmanjeg prigovora savjesti, spremno očekuje novac za plate upravo od investitora u takve projekte. Vrijeme „šverca cigareta radi višeg cilja“ je temeljito inficiralo i institucije i pojedince. Zato smo predugo ostali gotovo eksperimentalni primjer zajednice u kojoj nema dovoljno uviđavnosti prema zajedničkom dobru, niti međusobnog prilagođavanja interesa, u kojem „jači tlači“, a odluke o „razvoju“ i „privatizaciji“ daleko češće ponižavaju ljude nego što afirmišu njihovo dostojanstvo.
Nakon posljednjih izbora, državni i mnogi lokalni parlamenti izgledaće malo drugačije. Vlast je ipak ostala nepromijenjena, ali joj okolnosti u zemlji baš ne idu na ruku. Ne ide joj na ruku ni činjenica da većina građana vjeruje da baš država treba da riješi mnoge od njihovih problema. Međutim, takvim stavovima građana nije doprinijelo samo davno nasljeđe socijalizma, već i nastavljena teška partitokratska praksa i dijeljenje funkcija neznavenima a podobnima. Nade ima samo ukoliko nova/stara vlast shvati da bogate zajednice nisu postale građanske zato što su bile bogate, već da su postale bogate zato što su bile građanske. Biće nade za Crnu Goru ako vlast počne da po ugovoru angažuju ne samo svoje „stručnjake“ već i nevladine organizacije i građane potvrđene stručnosti u pripremanju studija o pitanjima koja su od posebnog javnog interesa (budžetski prioriteti, strateški planovi za društveni i ekonomski razvoj, projekti kapitalnih investicija, planovi namjene zemljišta i planovi za bolje pružanje javnih servisa). Suštinsko, a ne samo formalno uvažavanje civilnog društva i građana značiće i početak obnove povjerenja u državne institucije, a time i ekonomskog oporavka zemlje.
Ostaje da se vidi hoće li se to dogoditi ili će crnogorska „građanska priča“ i dalje sličiti onoj čuvenoj basni o vuku i jagnjetu. Hoće li kurjak i dalje optuživati jagnje da mu, stojeći nizvodno, muti vodu, ili da ga je uvrijedilo prije nego što se i ojagnjilo. I hoće li mu na kraju reći da je pametno i da zna dobro odgovarati, ali da će ga on ipak pojesti.
Bonus video:
