Završetak izbora uvodi nas u jednu od omiljenih političkih disciplina u Crnoj Gori - postizbornu kombinatoriku. Ona dobija na zanimljivosti budući da kolač vlasti, blagodareći izostanku apsolutne većine, ne dijele isključivo DPS i SDP, već je uslov njegove podjele učešće stranaka manjinskih naroda. Ipak, enigme oko sastavljanja parlamentarne većine nijesu trajale dugo.
Stari-novi koalicioni partneri su relativno brzo postigli sporazum. Završena je i medijska sveprisutnost poslanika Mustafića kome su novinari do nepristojnosti postavljali sugestivna pitanja nasrtljivo pokušavajući da dobiju "ekskluzivu" - sa kim će njegova stranka biti u koaliciji.
On je strpljivo davao očekivani i jedino mogući odgovor - o tome će odlučiti partijski organi. Stekao se dojam da pojedini predstavnici medija preuzimaju uloge stranačkih lidera i pokušavaju sklopiti željenu koaliciju.
U vrevi medijskih prognoza i saopštenja, skoro je zaobiđena činjenica da je vladajuća koalicija, prije izbora, postigla sporazum sa manjinskim strankama kojim će one, bez obzira na rezultat, tj. (ne)postojanje apsolutne većine, nastaviti dotadašnju saradnju.
Očigledno je vlast pogodila, odigrala na dvoznak, ali će u novim uslovima i njen dobitak biti manji. Sve u svemu, slijedila je svoju i praksu učešća manjina u vladama zemalja regiona, bilo da su one tas na vagi ili samo demokratski dekor.
Međutim, od postizborne partijske kombinatorike, nakon koje slijedi i personalna kombinatorika, važnije je pitanje postizbornih suočavanja lidera Koalicije i mogućeg čelnika buduće Vlade.
Tu se pred novom vladom (prvenstveno pred Koalicijom i još direktnije DPS-om i Đukanovićem) otvaraju dva puta. Prvi, nastaviti sa dosadašnjim vođenjem ekonomske i ukupne politike što će neminovno značiti političko "umiranje na rate". I drugi, učiniti radikalne rezove i doseći težak i zahtjevan cilj - vratiti apsolutnu većinu ili bar zaustaviti negativni trend u biračkom tijelu.
Ova dilema nije nova, kao što nije nova ni uljuljkanost vladajuće garniture, a to u javnosti rezultira uvjerenjem da ona nije spremna za promjene i da nije navikla da dijeli vlast. Isto tako, često ponavljana poruka upućena iz vlasti "mijenjajmo da nas ne bi promijenili", jeste uslov političkog opstanka koliko god to zvučalo kliširano.
Ukoliko ova poruka ne postane pouka, vladajuća koalicija nastaviće da trasira put odloženog poraza. Jer, ovo su posljednji izbori na kojima će pojedinac (Đukanović) političkom retorikom uspijevati da nadomjesti slabosti u vođenju ekonomije, koje se u krajnjoj liniji njemu pripisuju, bez obzira što nije igrao premijersku rolu.
Uostalom, činjenicu da je gotovo sam vodio kampanju, da je oštro napadao političke protivnike, da je otvarao pitanje crnogorskih podjela, ne treba pripisati njegovoj nervozi ili panici, a posebno ne političkom neiskustvu.
U suprotnom, da je otvarao suštinske teme, nastupao isključivo racionalno i apostrofirao realne ekonomske domete i probleme, on bi pouzdano bio izborni gubitnik. Mada ovakva ocjena izgleda kao politički cinizam, ishod izbora je potvrda da politika nije samo racionalna djelatnost, već i da političke emocije, posebno na balkanskim prostorima, mogu značajno uticati na rezultat.
Ovakav izborni epilog stavlja Đukanovića u ulogu da sam mora ponijeti teret svoje i stranačke političke budućnosti. Ovo iz razloga što praksa ustoličenja drugih DPS-premijera nije dala očekivane rezultate, iako se ličnom i profesionalnom profilu njenih protagonista ne može prigovoriti. Situaciju u vladajućoj stranki otežava i to što u njenim partijskim organima ima više “izvornih" političara nego jakih ljudi izvršne vlasti.
Dovođenje novih lica u izvršnu vlast neminovno bi značilo i prekompoziciju partijske i ukupne moći, koja je uvijek odlagana i pravdana očuvanjem partijskog jedinstva. Međutim, takva praksa, prisutna i na nižim nivoima vlasti, kombinovana sa partijskim zapošljavanjem dovela je do glomazne i nekompetentne administracije, što je istovremeno teret budžeta i limit evropskih integracija.
Pored toga, u ličnim ekonomskim nedaćama nalazi se i ne mali broj tranzicionih dobitnika blizak vlasti, prijateljski i(ili) poslovno. Zato Đukanoviću i DPS-u slijedi najvažnija bitka, "u svojim redovima i sa svojima", a samo dosljednost u tom sučeljavanju produžiće im politički vijek.
Mnogi smatraju da je očekivanje takvog raspleta utopija, ali ne zaboravimo da je Đukanovićevo političko opstajanje (i izborno snaženje) bilježeno upravo na raskrsnicama najvećih političkih raskola (Bulatović, Milošević, referendum), na kojima je on vješto kapitalizovao promjenu svog političkog kursa.
Ovo posebno iz razloga što je na političkoj sceni došlo do novih ili redizajniranja postojećih ponuda koje sve više čine otklon od nastupa - "oštro i bez koncepcije", kao oznake opozicionog djelovanja u prethodnim decenijama.
U krajnjoj liniji, izbor između odlaganja političkog pada i radikalnog zaokreta je izbor između netalasanja i talasanja u DPS-u. Ujedno, to je i uslov da najveća stranka poveća koalicioni kapacitet, jer jezičak na vagi može biti i veći od dva mandata.
U protivnom, insistiranje na konceptu kadrovske neokrnjenosti pospješiće gubitak povjerenja, koji se može spriječiti samo boljim standardom građana, a ne održav at i harizmom pojedinca na kojoj je napravljen ne mali broj nezasluženih karijera.
U protivnom, na narednim izborima harizma i nesporne zasluge za obnovu državnosti neće biti dovoljne ni za relativnu većinu.
P. S. Pravilo je da se lideru koalicije (stranke) koja ostvari većinu povjerava mandat da sastavi Vladu. Zato ovaj tekst nije poziv Đukanoviću da se prihvati mandata i time vrati na državne funkcije. Prije je saglašavanje sa njegovim političkim oponentima, koji su u kampanji često ponavljali - da bi sve drugo bila prevara birača.
Bonus video:
