Graditelj

“Postoji bog, ne postoje duhovi. Pozitivna teško može biti s nama, a ako nije s nama, onda teško može biti pozitivna. Pozitivno onda nije pozitivno nego je više negativno. Ako je negativno, onda pozitivno nije pozitivno. Kada nema pozitivnog ni negativnog, nema ništa, a kada nema ništa, nema ničega.”

Jesi li preživio, čitaoče? A nije ti bilo lako. Poslušaj: “Ako je negativno, onda pozitivno nije pozitivno. Kada nema pozitivnog ni negativnog, nema ništa, a kada nema ništa, nema ničega”. A tek ovaj teološki impuls: “Postoji bog, ne postoje duhovi.” Za autora ove izjave, jasno je, postoji samo jedan, jedini i neupitni bog. Bez duha, naravno.

Kako se ovo zove?

Iako (još) nije navedeno ime autora ove blistave izjave, siguran sam da čitalac nesumnjivo već sluti autorstvo. Jasno – ko bi drugi.

Ali, nije to sve. Nakon ovakvih iskaza, nakon ovako spektakularne verbalne ekspresije, saznajemo da Marović kreće u nove graditeljske poduhvate.

Doduše, nosilac ovoga poduhvata formalno nije Markuze, već njegova supruga. Gospođa bi trebalo odmah da se debelo zabrine – ortakluk sa Markuzeom malo je kome donio dobra. Ako dođe do hapšenja, on će opet, iz zavjetrine potezati primjere čojstva i junaštva, latinske poslovice i grbaljsku demagogiju...

A od svega toga je, kako se uvjeriše svi oni ljudi, slaba vajda.

S druge strane, valja se nadati da će ono što Marović sagradi od cigli biti čvršće i stabilnije od građevina koje pravi od riječi. Jer, kuća sagrađena na način iskaza koji ste pročitali na početku teksta brzo bi se srušila, kao da je od kartona…

Ali, ako je to moguće – u ovoj situaciji postoji neka vrsta dubinskog saglasja. Pročitali smo da Marovići grade na placu koji je nekada pripadao legendarnom fudbalskom magu - i vrhunskom znalcu - Miljanu Miljaniću Čiči. (Neko će reći da je Marović najiskrenije djelovao dok je bio sa Čičom.)

No, bojim se da mlađi čitaoci, koji se ne sjećaju Miljana Miljanića ne razumiju o čemu je riječ. Naime, Miljan je bio svojevrsni Marović prije Marovića.

Prije njega, niko o fudbalu nije govorio na takav način. “Imali smo jednu ponosnu igru”, “Aktivan rezultat”, “Igra bez igre”...

Da ga je zapalo, Miljan bi smislio i termin – “Rat za mir”, ali – nije. To je zapalo Marovića, tog Miljana crnogorske stvarnosti i ideologije (bez ideologije)... Prije Miljana fudbal je, rekosmo, bio samo igra – nakon njegove terminološke orgije, fudbal je, u SFRJ, postao – pseudoideologija.

Uostalom, Miljanić je kao trener iz komunističke zemlje trenirao klub jednog fašističkog diktatora. Bez problema. Marović je, sa intelektualnim imidžom do koga i danas drži, opsluživao jednog postmodernog diktatora, čak i po cijenu poniženja koja su uveseljavala/zgražavala jednu čaršiju dobrih nekoliko mjeseci...

Tako da gradnja na Miljanovom placu jeste zapravo savršeno logičan put budvanskog Markuzea/Marovića/Miljana...

Opsjenar koji nastavlja legat jednog drugog opsjenara. Dva maga retoričke ispraznosti. Samo što je onaj prvi, podrazumijeva se, bio kudikamo benigniji – njegova pozornica bila je imaginarno jedne veličanstvene igre, dok je ovaj drugi u zoni realnog jedne jezive stvarnosti.

Nakon izbora svi koji se bave tom tematikom voljni su odgonetati ko su najveći gubitnici, a ko dobitnici izbora. U suštini, možda je najveći gubitnik upravo Marović.

Nakon poniženja kakvo je malo ko doživio, Marović je ostao vojnik svoje partije, nepokolebljivi borac u stroju onoga koji mu je pohapsio dio porodice i ponizio ne samo njega već i gomilu njegovih povjerljivih ljudi.

Onaj ko hoće da politički preživi takvo poniženje mora biti odista spreman na sve. A Marović je višestruko dokazao da on jeste spreman na sve. I to je možda pravičan smiraj jedne karijere: od nekadašnjeg ideologa (jednog i jedinog) postaće građevinski preduzimač (jedan od mnogih).

U jednoj od predizbornih emisija, bio je vidljiv zanimljiv detalj – dok Marović ispaljuje ovakve ili slične verbalne ekshibicije, mladi depeesovci u pozadini ne mogu da se uzdrže, počinju da se smiju...

Bojim se da će to biti trajektorija najvećeg DPS-intelektualca. Nekadašnji ideolog, svemogući verbalni čarobnjak, lagano ide prema poziciji – dvorskog zabavljača. S one strane pozitivnog i negativnog... Bestežinsko stanje jednog ideologa.

Ili, kako bi to suptilno obrazložio naš Miljan Markuze: “Kada nema pozitivnog ni negativnog, nema ništa, a kada nema ništa, nema ničega.”