OTPOR

Od nemogućeg ka neminovnom

Treba iskoristiti šansu i shvatiti ozbiljno lekciju naučenu 2001. godine: da reformski potencijal režimske koalicije, pa ni kroz manjinsku vladu, ne postoji, i ne ponoviti iste greške. Samo jedan dan izvan izvršne vlasti i režimska koalicija, pa i sam DPS, će se rasuti kao kula od karata
3 komentar(a)
Izbori 2012, Foto: Savo Prelević
Izbori 2012, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 22.10.2012. 06:47h

Ni agresija ni korupcija nisu pomogle Milu Đukanoviću da zadrži uzde apsolutne vlasti. Vanja Ćalović je bila u pravu kada je insistirala da Igor Lukšić više neće biti premijer. Niti će Ranko Krivokapić biti predsjednik Skupštine. Režimskoj sili i režimskoj nepravdi na nedavno završenim parlamentarnim izborima većinski je rečeno “padaj”.

To je istorijska poruka ovih izbora, poruka koja u isto vrijeme označava i dužnost i upozorenje. Dužnost da se efekti željenih političkih promjena sprovedu u djelo, a upozorenje da se slične stvari dešavaju vrlo rijetko, možda jedanput svakih desetak godina.

Jasno je, međutim, da će mjera u kojoj će biti zaustavljeno Đukanovićevo dvodecenijsko vitlanje “silom i nepravdom” nad životima crnogorskih građana i građanki zavisiti od vitalnosti političke alternative. I to političke alternative shvaćene u najširem mogućem smislu: dosadašnje parlamentarne opozicije (SNP, PZP i NSD u okviru građansko-političkog saveza DF), nove političke partije (PCG) i partija manjinskih naroda (BS, HGI, AK i Forca).

Dakle, alternative koju obilježava izuzetna heterogenost, kao i raniji periodi antagonističkih odnosa i nedostatka povjerenja.Mislim da je jedini način na koji je takvu alternativu moguće „oživjeti“ kao funkcionalnu političku grupaciju formulisanje principijelne programske osnove sa dvije tačke oslonca: depolitizacija državnih institucija i dekriminalizacija društva.

Naizgled dva apstraktna pojma, ali ih je lako konkretizovati smjenom svih rukovodilaca državnih institucija za koje se kroz nezavisan sudski postupak utvrdi da su zloupotrebljavali položaj i resurse.

To je posebno komplikovano zbog toga što, u isto vrijeme, treba raditi i na uspostavljanju takvog sudstva jer ono u Crnoj Gori ne postoji, niti je ikada postojalo. Ipak, imajući u vidu da je ovo period neposredno nakon prvih tektonskih pomaka u crnogorskom „berlinskom zidu“, složenost situacije ne treba da čudi: učenje slobode se mora odvijati na više nivoa, istovremeno.

Ne radi se ovdje o semestralnim, nego o generacijskim ispitima. Dijalektika je to, a ne jednodimenzionalna mehanika.Ipak, vjerujem da prvo treba krenuti od malih stvari, pa postepeno povećavati. Na primjer, korektna politička saradnja na lokalnom nivou u Nikšiću, Budvi i Kotoru između DF-a, SNP-a i PCG-a može da uspostavi veze povjerenja i zajedništva koje će itekako biti „iskušavane“ od strane poluga klecajućeg, ali još uvijek prijetećeg režima u susret proljetnim predsjedničkim izborima. Isto tako, ispoljavajući senzitivnost za probleme manjinskih naroda i dajući konkretan doprinos da se oni što prije prevaziđu, sve ove opozicione partije moraju manjinama nedvosmisleno pružiti ruku saradnje i pomirenja.

Vrijeme je da i u Crnoj Gori zaživi duh humanističkih vrijednosti koje nalažu da su svi ljudi jednaki i da svima moraju biti garantovana jednaka prava, uz afirmativnu akciju za istorijski diskriminisane i stigmatizovane grupe.

Jer režim je već decenijama prava manjinskih naroda osporavao i kršio ili njima perfidno manipulisao u cilju opstanka na vlasti. Sada po prvi put postoji mogućnost da se takva zlokobna praksa zaustavi i kazne njeni izvršioci i nalogodavci.Izgleda mi nesporno da se može pronaći ekspertsko-politički modalitet koji bi, proširujući prostore slobode i demokratije, doveo do formiranja vlade bez koalicije DPS-SDP-LP.

Ključni elementi tog modaliteta, po mom mišljenju, bi morali biti principi odgovornosti (koja podrazumijeva lustraciju), solidarnosti (jer je jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori najveći u Evropi) i posvećenost javnom dobru (nasuprot kriminalnim privatizacijama i tajkunskoj okupaciji medijskog i visoko-obrazovnog sektora).

Treba iskoristiti šansu i shvatiti ozbiljno lekciju naučenu 2001. godine: da reformski potencijal režimske koalicije, pa ni kroz manjinsku vladu, ne postoji, i ne ponoviti iste greške. Samo jedan dan izvan izvršne vlasti i režimska koalicija, pa i sam DPS, će se rasuti kao kula od karata.

Svetozar Marović će povratiti moć govora, a i mnogi drugi iz iste družine čuće kao paranoični eho u svojim ušima prvobitne riječi dobra i zla.To je onaj čas koji je prije nekoliko mjeseci izgledao nemoguć. A sada je neminovan.