Slovenija je u bivšoj zemlji važila kao primjer. Maltene svjetionik za sve ostale južnoslavenske narode. "Treba pomno pratiti događaje u Sloveniji; što se desi tamo, kroz neko vrijeme desiće se i u Beogradu, Zagrebu, Titogradu...", govorili su strani novinari i diplomate. Jugoslavije više nema, ali je Slovenija i dalje ostala neke vrste svjetionik za ostale južne Slavene. Slovenački stručnjaci bili su, i još su, rado viđeni u svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, danas nezavisnim državama (dobro, pitanje je koliko smo zaista nezavisni, ali o tome drugi puta). Posebno je to važilo kada je bio potreban savjet kako ući u Evropsku uniju i NATO. Slovenija je, kao što se zna, u obije evroatlantske integracije ušla prva od svih nekadašnjih jugoslovenskih republika, 2004. godine (iako je Evropska zajednica tadašnjoj cijeloj Jugoslaviji nudila da je učlani – samo da ne bude rata; ali...). Evropa, NATO i velike zapadne sile Sloveniju su isticale kao primjer svima ostalima sa, kako se to danas zove, Zapadnog Balkana, i, sa druge strane, kao važnog partnera koji njima pomaže u interpretaciji toga regiona i njihovom političkom, privrednom, obavještajnom, vojnom i drugom prodiranju na brdoviti Balkan.
U prvim godinama svoje nezavisnosti (ili »nezavisnosti«) Slovencima i drugima izgledalo je sve kao u nekoj bajci. Prosječan Slovenac očekivao je, a tako su mu i obećavali, da će Slovenija postati »druga Švajcarska«. Ali stvarnost je bila drugačija. Fabrike i intelektualni potencijal Slovenije propadali su brzinom svjetlosti. Ime igre je bilo privatizacija. Ali divlja. Zaista je pitanje kako su ljudi poput Hilde Tovšak dobili kredite i pokupovali razne firme. Koje su poslije redom uništili. Pri tome su potpuno bez ikakvoga stida besomučno iskorištavali radnike. Plate, ako su ih i primali, su bile mizerne, socijalne i druge dažbine za radnike nisu uplaćivane. I nikome ništa. Pri tome je pomenuta Hilda radnicima građevinske firme kojom je ona rukovodila ukrala čak i pare koje su oni sami kao solidarnu pomoć prikupili za radnika iz Bosne koji je izgubio život na poslu. A ta Hilda, inače nekadašnji sekretar Slovenačke demohrišćanske partije, za radnike iz Bosne je rekla, da su nekulturni i da se zato nikako ne mogu uklopiti u slovenačku sredinu. Uz to Sloveniju su potresale (i još potresaju) afere oko nelegalne prodaje oružja. O tome je objavljen ogroman broj članaka i knjiga – i ništa. Jedan bivši novinar o tome je objavio dvije dokumentovane knjige sa naslovom koji govori sve - "A šta nam možete". Današnji predsjednik vlade Ivan Janša, on se inače predstavlja kao Janez, trebalo bi da se pojavi pred sudovima čak tri države (Slovenije, Austrije i Finske) zbog optužbi za korupciju pri kupovini oklopnih vozila Patria. Ali, ništa. Umjesto na sud u Austriji ode on na odmor u Grčku. Odakle se vratio privatnim avionom. Poslije je, tako kažu, ipak otišao u Austriju ali po – kredit. Zamislite to – predsednik slovenačke vlade traži kredit u Austriji. Jasniji signal o stanju u Sloveniji nije mogao poslati. Uz to, i lider opozicije, Zoran Janković, koga sada slovenčaka policija istražuje, moraće mnogo da se potrudi da odbaci sve optužbe oko prodaje zemljišta i korupcije. Kao šte reče jedan moj prijatelj: "Htjeli smo demokratiju, a dobismo kleptokratiju!" Penzioni sistem je pred kolapsom. Po nekim pravilima, da bi sistem radio, na jednoga penzionera trebalo bi da dođu trojica zaposlenih. U Sloveniji je stopa nezaposlenosti prema zvaničnim podacima 8,1%, ali je taj broj nezvanično prilično veći. To, između ostaloga, pokušavaju riješiti tako da su određenim kategorijama (penzionisani oficiri JNA, milicioneri, borci NOP i sl.) drastično smanjili penzije.
Sa druge strane, dok je privredni potencijal propadao, rastao je državni aparat. Za razliku od 1.1.1991. godine kada je Slovenija imala 9.773 državnih službenika, četiri godine nakon toga taj broj se popeo na 26.029, dok je 1.augusta 2012. u Sloveniji bilo 32.692 državnih službenika. Prema podacima Agencije za javnopravne evidencije (AJPES) broj zaposlenih koji platu primaju iz budžeta 2011. godine iznosio je čak 160.159 lica. Kako to izdržavati? Kreditima, naravno. Danas Slovenija ima 40,9 milijardi dolara spoljnog duga (da se podsjetimo, cijela nekadašnja Jugoslavija bila je dužna oko 20 milijardi dolara). Pored svega toga, u Sloveniji je sve vrijeme od osamostaljenja tekla i negativna selekcija kadrova. Kako što je rekao Ivan Oman, jedan od osnivača Slovenačkog seljačkog saveza (današnja Slovenačka narodna stranka): "Nije važno umije li pisati i čitati, važno da je naš!" I ti "naši", poslušni, ali veoma često i neuki i neiskusni, uveliko su pripomogli da je stanje u državi takvo kakvo jeste.
Sada se postavlja pitanje - od čega će Slovenija živjeti? Sa jedne strane ogroman, skup, državni aparat, a sa druge strane država nema kome uzeti pare. Jer, kao što rekosmo, fabrike propadoše. To doduše, između ostaloga, pokušavaju riješiti globama koje policajci masovno naplaćuju vozačima zbog raznih saobraćajnih prekršaja. Ali malo je to ipak. Trebalo bi smanjiti državni aparat i zapošljavati stručne a ne "naše" ljude. Jedan prijatelj iz Njemačke rekao mi je da bi cijela Slovenija (dva milijona stanovnika) mogla stati u jedno njihovo predgrađe i da su to lako rješivi problemi. Da, ali tada bi Slovenija bila još "nezavisnija" i "suverenija".
Dakle, Slovenija najavljuje da će morati zatražiti inostranu pomoć. Istovremeno, u takvoj situaciji, Slovenija je obećala generalnom sekretaru NATO-a da će pokloniti pola miliona dolara – Afganistanu. Prije toga pomogli su i Grčkoj i nekim drugim članicama EU. Jer Slovenci su nadaleko poznati kao veoma nesebični ljudi.
Kažu da ne treba učiti na svojim greškama, pametni ljudi uče na greškama drugih. Hoće li Crna Gora smoći snage, imati volje i hrabrosti da shvati greške koje je počinio slovenački svjetionik i uspjeti izbjeći hridi? U JNA, pokoj joj duši, rekli bi: "Osim ako se drukčije ne naredi."
Bonus video:
