ZAPISI SA UŠĆA

Dimitrovica, sremska ljepotica

Sremska Mitrovica se smjestila na lijevu obalu Save, naspram Mačve. Varoš odiše habzburškom prošlošću ispod koje, zatrpan nanosima milenijuma, mrtvim snom spava Sirmijum, starorimska prestonica

3035 pregleda 2 komentar(a)
Foto: D. Dedović
Foto: D. Dedović

Poslije nepunog sata vožnje od Beograda ulazimo u Sremsku Mitrovicu sa sjevera. Varoš djeluje pospano na majskom suncu. Kažu da je ovdje bio grad sa preko 100 000 ljudi. Ali bilo je to davno, prije sedamnaest vjekova. Sada je to dom za četrdesetak hiljada mještana. Odsjeli smo u samom centru. Ostavljamo stvari i odmah izlazimo kako bismo se posvetili istraživanju okoline.

Irinej Sremski

Izašavši iz jednog prolaza suočeni smo sa pravoslavnom Sabornom crkvom, zapravo Crkvom Svetog Dimitrija.

Saborna crkva
Saborna crkvafoto: D. Dedović

Ona je građena tri godine, osvještana je 1794. Tako da crkva ove godine navršava 230 godina. Najprije je bila posvećena Svetom Stefanu. Tek 1987. promijenila je sveca u nazivu - Sveti Dimitrije, zaštitnik Mitrovice, ili izvorno Dimitrovice, dobio je još jednu svoju crkvu u gradu, jer se po njemu do tada zvala i ovdašnja katolička crkva.

Ulazimo u crkvu i odmah mi pogled prikuje ikonostas. Ikone je izradio Arsenije Teodorović, koji je završio Likovnu akademiju u Beču. Bio je Dositejev prijatelj i jedan od viđenijih Srba svog vremena.

Ikonostas me podsjeća na nešto što sam već vidio. Teodorović je sačinio i ikone u zemunskoj Bogorodičinoj crkvi. Njegov slikarski rukopis ostavio je dakle trag sremskom ravnicom, od Zemuna do Sremske Mitrovice.

foto: D. Dedović

Ovaj ikonostas je sačuvao vizuelno ispričanu priču koja se zaista zbila u ovom kraju. Prvi episkop rimskog Sirmijuma Irinej, stradao je kao žrtva progona hrišćana u Rimskom carstvu, godine 304. Nije htio da se odrekne Hrista i prinese žrtvu caru. Zato je postao žrtva. Na savskom mostu odsjekli su mu glavu i tijelo bacili u vodu.

Kada je Vizantija predala vlast Ugarima 1180. na ruševinama Sirmijuma nastaje varoš Civitas Sancti Demetrii - Grad Svetog Dimitrija, solunskog visokog oficira koji je umro za hrišćansku vjeru u četvrtom vijeku, u progonima u kojima je stradao i Irinej Sremski. Srbi su grad nazvali Dimitrovica.

Lijepa zelena varoš

Pješačkom zonom, u kojoj Trg Svetog Stefana bez vidljive granice prelazi u Trg Ćire Milekića, izlazi se na prošireni dio trga.

Pješačka zona
Pješačka zonafoto: D. Dedović

Najmarkantnije zdanje jeste Srpski dom iz 1895. U kombinaciji neorenesansnih i neobaroknih elemenata projektovao ga je arhitekta Vladimir Nikolić. Pored srpske čitaonice i pjevačkog društva tu je bila smještena i kafana, hotel, udruženje zanatlija. Zgrada je stradala prvi put u Prvom svjetskom ratu. Danas se u njoj nalaze pozorište i biblioteka.

Prvo što se uoči u centru varoši jeste - zelenilo. Gradski park, odmah pored Srpskog doma jeste mjesto na kojem čovjek za lijepih dana poželi da ostane. Uokviren je značajnim institucijama kulture - Galerijom „Lazar Vozarević“, Arhivom i Muzejom Srema.

Moglo bi se nadugo i naširoko pričati o svim tim značajnim građevinama, ali moj pogled počiva na fontani „Kameni cvijet“. Možda intuitivno prepoznajem sjetu uklesanu u kamen. Fontanu je gradu darovala ćerka ruskih emigranata, koji su izbjegli u Jugoslaviju poslije Oktobarske revolucije.

Fontana 'Kameni cvijet'
Fontana "Kameni cvijet"foto: D. Dedović

Jedanaestogodišnja Irina Nepokojčicka je docnije postala arhitekta. Lokalno predanje kaže da je jednom, pred kraj života, kada je oboljela od tuge za Rusijom, sanjala golubicu koja je izletjela iz čudesnog cvijeta sa povijenim laticama. Golubica je rekla da je zapravo ćerka cara Tiberija koja se pretvorila u kameni cvijet tuge, jer je njen otac avarskom osvajaču rekao da će mu radije predati ćerku nego Sirmijum. Golubica je znala lijek za tugu - Irina mora da napravi kameni cvijet koji će vječno da lije suze. Irina je 1948, navodno po uzoru na cvijet iz sna, stvorila fontanu koja plače za svim stanovnicima grada, u koji su slavodobitno ulazile mnoge vojske - Rimljani, Goti, Huni, Gepidi, Avari, Sloveni, Turci, Austrijanci, ustaše, partizani. Fontana tuguje za mrtvima umjesto živih, koji tako mogu da se raduju.

Drveće je saveznik mještana, a ne, kao u nekim djelovima Beograda - neprijatelj gradske uprave. Ulice često imaju odnjegovane drvorede. Ko želi da se uvjeri u to može da prošeta glavnim dijagonalama grada - Kralja Petra i Železničkom, koju mještani zovu Ulica platana, ili Ulicom Svetog Dimitrija.

Sirmijum, mnogoljudna majka gradova

U ovom kraju je po jednima rođeno sedam, po drugima deset rimskih careva. Još osamnaest njih je kraće ili duže živjelo ovdje. Stoga ne treba da čudi da je slava ovog grada doprla i do ušiju čuvenog rimskog istoričara, Amijana Marcelina, koji ga je nazvao „slavnom i mnogoljudnom majkom gradova“. To se desilo u četvrtom vijeku. Iza Muzeja Srema, u Parku Svetog Save, 16 vjekova kasnije rotarijanci su na stubu koji simboliše Sirmijum uklesali ove Marcelinove riječi.

Stub sa uklesanim riječima rimskog istoričara Amijana Marcelina
Stub sa uklesanim riječima rimskog istoričara Amijana Marcelinafoto: D. Dedović

Tako je jedna rečenica o nekadašnjem sirmijumskom carskom sjaju, meandrirajući kroz vrijeme, našla svoje mjesto u gradu koji je označila. Bolje rečeno, skrasila se oko četiri metra iznad njega - toliko je debeo dvomilenijumski šut iznad rimske prestonice, kojoj su Avari u šestom vijeku zadali konačni udarac. Preživjeli Rimljani su pobjegli u Dalmaciju, sve do Solina, a spaljeni grad više nikada nije obnovio stari značaj.

Današnji stanovnici, htjeli ili ne, povremeno pronalaze tragove velike prošlosti. Legendarna je priča o radniku koji je u prošlom vijeku na gradilištu za robnu kuću ašov zabio u kožnu kesu sa rimskim zlatnicima. Bilo ih je 33 i neprocjenjive su vrijednosti.

Arheološko nalažište Carska palata
Arheološko nalažište Carska palatafoto: D. Dedović

Usred grada je podignuta zgrada koja pokriva ostatke carske palate. Problem sa njom je što su vrata zatvorena, a na njima cedulja - grupni obilazak trajaće 20 minuta. To je nova verzija onog „vraćam se za pet minuta“. Dobro, iz iskustva obilaska sličnih mjesta unutar granica Rimske imperije, od Trira do Alanje, znam da je Hajner Miler u pravu kada kaže da ruševine ćute. Naročito ako ih pitate zašto je carstvo propalo.

Marko Aurelije, car i filozof, koji je umro od kuge baš u Sirmijumu, zapisao je: „Sve prolazi i uskoro se pretvara u bajku i tone brzo u potpuni zaborav…“. Taj njegov carski Sirmijum ipak živi u nazivu zemlje između Save i Dunava. Antički Sirmijum se zvao na vulgarnolatinskom Sermi. Dakle Srem je dobio ime po svom glavnom gradu.

Spomenik svinji i psu

U Sremskoj Mitrovici mangulica je dobila spomenik. Na ideju Slobodana Simića vajar Vladimir Tović je stvorio bronzanu mangulicu. Pored nje vidimo i psa ispod kojeg piše - pulin. Vojvođanski ovčarski pas. Pulin jeste - nalik na zemlju u kojoj je nastao, istorijska mješavina. Ima u njegovim genima raznih panonskih rasa, među kojima su mađarski i hrvatski ovčarski pas. Ali Pulin je od obojice viši. Za njega kažu da malo traži a mnogo pruža. Priznaje samo jednog gospodara. U Sremu znaju reći: „Jedan Pulin vredi kao trojica čobana“.

foto: D. Dedović

Vratimo se krupnijoj bronzanoj životinji koja gleda prema stubu na kojem je urezana rečenica o značaju ove varoši u rimska vremena.

Svinje su bile deficitarna domaća životinja nakon povlačenja Turaka iz ovih krajeva, pa je porastao uzgoj mađarskih i hrvatskih svinja. Od početka 19. vijeka i Srbija postaje veliki proizvođač. Ostalo je zabilježeno da je Miloš Obrenović poklonio mađarskom grofu Jožefu Arčduku svinje rase šumadinka. Mađari su je zvali Terekfajta - turska rasa, ili Racfajta - srpska rasa. Na imanju Kiš ukrštana sa rasama kao što su bakonji. Uskoro se ta rasa pomiješala sa postojećim svinjama širom carstva. Tako je nastala rasa koju su Mađari nazvali mangarica ili mangalica. Kako je samoglasnik „a“ zamijenjen samoglasnikom „u“ ne umijem vam reći. Kako god, za samo četvrt vijeka mangulica je potisnula sve ostale rase i postala autentična sirovinska osnova za čuvene sremske specijalitete od mesa.

Zašto je ova svinja zaslužila spomenik baš u srcu Srema? Odgovor može da se pronađe na gradskoj pijaci. Za razliku od pijaca na jugu Srbije, gdje se možete diviti svim vrstama i veličinama paprike i paradajza, na mitrovačkoj pijaci zastaje dah od pogleda na kobasice i slaninu.

foto: D. Dedović

Proizvođači koji nude ovo sremsko blago znaju da njihova roba ima kupce širom svijeta. Jedan seljak koji je već prodao sve sa tezge, pa uz rakijicu mezi izuzetno lijepu slaninu, na pitanje gdje ju je kupio odgovara da on meze nabavlja samo kod Zdravka. Pokazao nam je neodređeno ka jednoj tezgi. I zaista, na njoj su bile naslagane komadine slanine čiji je profil, kako bi rekao jedan prijatelj, izgledao kao Zvezdin dres. Iza njih kobasice koje obećavaju sremski ukus.

Ali gazde nigdje.

Komšinica kaže da se strpimo, otišao je po kola, kraj je pazarnom danu, iako je tek podne. I tako čekamo ćaskajući sa seljakom koji mezi Zdravkovu slaninu i pije domaću šljivu. Nudi i nama, i skoro da pristanemo, kad se gazda pojavi.

Zdravko Vetmić
Zdravko Vetmićfoto: D. Dedović

Zdravko Vetmić, čovjek koji je sa strašću decenijama bio mesar, a sada, kao penzioner uprkos srčanim tegobama, ne može da miruje. Pravi „Zvezdine dresove“ za svoju dušu. I na dobrobit stalnih mušterija koje umiju da potegnu sa dalekog zapada ne bi li se domogli svog suvenira iz Sremske Mitrovice. Ni mi nemamo kud, kupujemo slaninu umjesto magneta.

Na Savi

Naravno, za dva dana u Sremskoj Mitrovici ne može se obići baš sve. Vidjeli smo zvona u dvorištu katoličke crkve na kojima piše da su ih platili njemački i hrvatski građani. Vidjeli smo šetalište kraj Save i gradsku plažu koje se ne bi postidjela mnogo veća mjesta. Vidjeli smo i pješački Most Svetog Irineja, nazvan tako jer se pretpostavlja da je otprilike na tom mjestu pogubljen prvi sirmijumski episkop.

Popili smo vrhunsku kafu u kafiću KFTRJ, potom smo posjetili istoimenu pržionicu kafe. Tamo nas je dočekao gazda Milorad Popadić.

Milorad Popadić
Milorad Popadićfoto: D. Dedović

On je zapravo uredno završio pravne nauke. Ali je još za studija u ljetnjim mjesecima na gradskoj plaži držao kafić. Njegova strast je postala kafa. Osjetio je da je to njegov poziv. Kaže, da ga je sin pitao šta da odgovori kada ga pitaju šta je tata po profesiji. „Pržioničar“, rekao je Milorad bez dvoumljenja. Bilo bi bolje i zemlji i ljudima da svako svoju strast pretvori u poziv, jer po tome kakvog je ukusa kafa u njegovom kafiću i kako miriše ona koju smo kupili u pržionici, Milorad je uspio da dostigne visok nivo u onome što radi, mimo debelih sudskih akata i paragrafa.

Ostalo nam je još da prošetamo iz Srema u Mačvu preko pješačkog mosta. Na drugoj strani čeka nas splav Krug - pokazaće se da je to jedno od najljepših gastronomskih mjesta na Savi na kojem sam bio. Srećni sati provedeni u laganom ispijanju bijelog vina uz neobično meze - pohovane puževe - uz pogled na Sremsku Mitrovicu, grad koji se šezdesetih upleo i u moju porodičnu istoriju, ali o tome ću drugi put - odagnali su istorijsku melanholiju.

Sava kod Sremske Mitrovice
Sava kod Sremske Mitrovicefoto: D. Dedović

Odustao sam od namjere da makar izdaleka vidim čuvenu mitrovačku kaznionicu u kojoj je robijala docnija politička elita socijalističke Jugoslavije. Iza tih zidina čamio je i Slobodan Bajić Paja, kasnije jedan od organizatora ustanka u Sremu. Paja je poginuo nadomak jedne podmajevičke kasabe u Bosni, po njemu su nazvali osnovnu školu koju sam završio. Nazdravljam bivšem robijašu, biće da sam ga se danas u Sremu jedini ja sjetio.

Ovog popodneva na Savi nazdravljam i tribalskom vođi Siru, osnivaču grada. U korijenu njegovog imena je sanskritsko „sru“ - strujanje. To je taj spori pokret široke vode koja teče prema Taurunumu, mjestu u kojem sam rođen.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")