Prvi put u svom životu predizborna jutra osjetim prije nego otvorim oči. Vazduh, kafa, novine, jutarnje vijesti... sve miriše na izbore. Izbijaju iz svakog ugla mog postojanja. Sem ustavom zagarantovanog prava da biram iskoristiću i ono drugo– da budem biran. Da budem biran sa još osamdeset hrabrih žena i muškaraca koji su se odlučili da misle, rade i djeluju – samo pozitivno. Ima nas 81 na narandžastoj izbornoj listi. Ima nas mnogo, mnogo više koji smo Pozitivna Crna Gora. U nedjelju 14.oktobra, biće nas najviše.
Biće nas zato što je sivilo koje je davno ušlo u odgovorne institucije ove zemlje počelo sve ozbiljnije da tamni i prerasta u crnilo. Pa smo kolektivno postali daltonisti – vidimo samo crno ili bijelo. A nijanse koje život znače više, uglavnom, i ne primjećujemo. Zato smo mi odlučili da u našu stvarnost vratimo boje. Boje života, radosti, dobrote, solidarnosti, ali i boje rada, učenja, napredovanja. Narandžasta boja je preplavila Crnu Goru. Talas koji nagovještava promjene. Kucnuo je čas da svi postanemo odgovorni prema onima sa kojima živimo, koje srijećemo sa djecom u parkiću, u autobusu, na pijaci, školi, na mostu, u prodavnici... Jer je nakon 23 godine krajnje vrijeme da budemo odgovorni, zašto da ne, i prema sebi samima.
Odgovornost i solidarnost – nije teško postići. Samo treba malo optimizma i vjere u sebe. I svijesti da je svaki pojedinac jednako bitan i da svaki glas mora i treba da bude glas za budućnost ove zemlje.
Odlučni smo da pređemo Rubikon. Kocka je bačena. Nema povratka. No, taj naš prelazak Rubikona u simboličkoj ravni znači samo prelazak na teritoriju koju vladajuće elite drže kao svoju branjevinu već više od dvije decenije. I iako mi kažemo Alea iacta est – oni to doživljavaju kao bacanje rukavice u lice. Neka im bude, i tako neka tumače, ako baš žele. Ali oni, konačno, treba da shvate da izgubiti vlast – nije ništa strašno. Da sjesti u opozicione klupe, malo, za promjenu može samo da im poboljša političku kondiciju. O tome – koliko bi ovakav slijed događaja koristio građanima Crne Gore i onima koji će se tek rađati u ovoj predivnoj zemlji – valjda je svima jasno. Bila bi to zemlja sa novom, ugodnijom, klimom. Bila bi to zemlja u kojoj sočniji i ljepši plodovi rađaju. Jer – nakon 23 godine, pa da je najbolja na svijetu, vlast, konačno, mora biti promijenjena. Demokratski, na izborima, dakako.
Dva savremena ljevičara – Negri i Hard u svojoj najnovijoj knjizi Deklaracija, između ostaloga, napisaše: „Kada niz zloupotreba i uzurpacija prerastu u potpuni despotizam, naše je pravo, naša je dužnost da zbacimo takvu vladu i da obezbijedimo nove čuvare naše buduće bezbjednosti“.
A šta je ovo do – despotizam. No, mi, i pored svega, želimo samo i jedino viteško nadmetanje u kojem će najbolji pobijediti. A oni uporno, iz svoje stare i dobro razrađene kuhinje, šalju razne đakonije za narod. I otrov za političke takmace.
Izlizaše im se gume na službenim automobilima koliko jezde ovih vrućih septembarskih i oktobarskih dana funkcioneri vladajuće koalicije po Crnoj Gori. Koliko se samo goriva iz državne kase natočilo i prolilo da bi se stiglo do svakog koga, nakon svega što su učinjeli, ponovo ubjeđuju, ucjenjuju i mole – da ih podrži. Da ih podrži još malo, još samo četiri godine.
Makaze sijevaju po cijeloj Crnoj Gori. Kilometri crvene vrpce se razmotaše po brdima i dolinama umjesto obećanog auto-puta. Nedovršena pruga, nedovršeni putevi, nedovršene zgrade, nedovršena sloboda, nedovršena demokratija... Nije važno. Ko mari za to. Bitna je pozornica. Bitan je dekor. Govori bez žara i smisla. Istrošeni likovi. Izlizane ideje kao šareni celofan za sve neistine, podmetanja i prevare, korupciju, sunovrat ekonomije i sve ružno što su nam donijeli.
Važno je da narodu ispred nosa zveckaju ključevima i škripe makazama. No, niko valjda više nema iluziju i svi, nadam se, sada razumiju, vide i ne boje se da kažu šta su vidjeli. Znamo da su tu zbog sebe samih, zbog produžetka njihove vlasti a naše agonije. Nema šta nisu otvorili funkcioneri vladajuće klase posljednjih dana. Mahnito trčeći sa kamena na kamen - od govornice do govornice i otvarajući svašta jedno su, ipak, zaboravili. Zaboravili su da otvore konzervu, jedinu preostalu, predizbornu – siromašnima širom Crne Gore. Onu od koje živi cijele porodice. Porodice koje su oni zaboravili dok mašu ciframa kojima su ih, tobože, pomogli.
Ružna je i porazna njihova matematika. Vrijeđa zdrav razum. Pa kada se hvale kako brinu o najsiromašnijima – ne kažu da im daju toliko da im članovi porodice dnevno mogu potrošiti po 80 centi. Da li oni uopšte mogu i zamisliti da neko u zemlji kojom oni vladaju dnevno ima na raspolaganju 80 centi troška za svakog člana porodice? Ne, siguran sam da ne mogu. U svojoj bahatosti su zaboravili kako živi običan narod. Kako žive oni koji su godinama studirali, učili, radili da bi sada bili ucijenjivani glasači i poniženi građani.
Izađimo iz tog čardaka. Spustimo ga na zemlju, u stvarnost. Ne čekajmo više ni tren da nam ispune prazna obećanja. Od toga nema ništa. Oko nas ljudi gladuju, školovani bježe u srećnije zemlje, prazni, korumpirani i istrošeni vladaju.
Zato - dajmo glas za bolju, pravedniju, čistiju i svjetliju budućnost ove zemlje. Dajmo glas za pozitivnu Crnu Goru jer – samo takva će biti dostojna života u 21. vijeku.
Bonus video:
