Veće plate, a ko će proizvoditi hranu?

Dok se u Crnoj Gori govori o novom, drastičnom povećanju minimalnih zarada, malo se razmatra kako će se to odraziti na domaću proizvodnju. To pitanje je posebno važno upravo sada, kada se priprema budžet za narednu godinu i kada se naša država približava članstvu u Evropskoj uniji.

Poljoprivrednici svakako žele bolje plate za svoje radnike. Dobrog radnika danas je sve teže pronaći, a još teže zadržati. Ali između te želje i mogućnosti poslodavca stoji vrijednost onoga što zajedno proizvedu. O tome sam već pisao u kolumni „Platu možemo propisati, prinos ne možemo“. Sada je vrijeme da, osim upozorenja, govorimo i o rješenjima.

Najavljeni „Euro model“ predviđa veoma velika povećanja minimalnih zarada, uz promjene poreskog opterećenja rada. Posebno je sporno administrativno određivanje minimalnih plata prema nivou obrazovanja koji zahtijeva radno mjesto: 1.000, 1.250 i 1.400 eura. Zar je razumno očekivati da mali poljoprivredni proizvođač, naročito na sjeveru, mladom inženjeru koji je tek završio fakultet i treba da stiče praktično iskustvo, odmah obezbijedi najmanje 1.400 eura neto zarade, uz pripadajuće obaveze? Zar ne bi bilo primjerenije propisati jedinstvenu minimalnu zaradu, a ostale plate uređivati prema složenosti posla, odgovornosti, iskustvu i rezultatima rada? Konačan trošak novih mjera mora se precizno izračunati, ali poljoprivreda ne može čekati da posljedice sazna tek nakon njihove primjene.

Za razliku od trgovine i pojedinih uslužnih djelatnosti, poljoprivrednik teško može povećane troškove prenijeti na kupca. Ne određuje otkupnu cijenu mlijeka, mesa, posebno jagnjetine, niti cijenu uvoznog voća i grožđa koje konkuriše njegovim proizvodima. Nema mnogo uticaja ni na cijenu po kojoj će prodati svoje povrće, a još manje na sušu, mraz, grad i bolesti biljaka i životinja. Radnike, međutim, mora platiti i kada je prinos podbacio.

Zato rast troškova rada u poljoprivredi nije samo pitanje zarada zaposlenih, već i opstanka sela i konkurentnosti domaće poljoprivredne proizvodnje.

Nedavno je Bečki institut za međunarodne ekonomske studije upozorio na fiskalne rizike najavljenog „Euro modela“, uz mogućnost rasta budžetskog deficita na 4,5 odsto BDP-a u 2028. i usporavanja privrednog rasta. Takvo upozorenje zahtijeva ozbiljno razmatranje mogućih posljedica po privredu i javne finansije.

Na slične opasnosti upozorila je i letonska ekonomistkinja, profesorica Inna Šteinbuka, podsjećajući da članstvo u EU samo po sebi ne garantuje ekonomski uspjeh. Letonija je nakon pristupanja Uniji 2004. doživjela snažan privredni rast, ali i ozbiljne ekonomske neravnoteže, koje su doprinijele kasnijoj teškoj krizi. Zarade su rasle brže od produktivnosti, a potrošnja, zaduživanje i uvoz ubrzano su povećavani.

Ne tvrdim da Crnu Goru čeka isti scenario. Ali bi bilo neodgovorno da takva iskustva zanemarimo.

Postoji, međutim, i druga, mnogo ohrabrujuća pouka iz iskustva Letonije i drugih novih članica EU. Evropski fondovi mogu biti izuzetno važan izvor investicija i privrednog razvoja. Upravo zato Crna Gora mora već sada imati pripremljene projekte, osposobljene institucije i jasne razvojne prioritete. Evropsko članstvo neće samo riješiti naše probleme, ali nam može pružiti mnogo veće mogućnosti da ih sami rješavamo.

A jedan od najvećih problema naše ekonomije upravo je prevelika zavisnost od uvoza hrane.

Prema zvaničnim podacima, Crna Gora je samo u 2025. uvezla hrane i živih životinja u vrijednosti od oko 842 miliona eura. To je više od 2,3 miliona eura dnevno. Kada se tome dodaju piće, biljna i životinjska ulja i druge povezane kategorije, vrijednost uvoza prelazi milijardu eura.

U zemlji sa našim prirodnim mogućnostima, takva zavisnost od uvoza morala bi biti jedan od važnijih ekonomskih i razvojnih izazova.

Jer ako povećamo plate, a ne povećamo domaću proizvodnju, značajan dio dodatne kupovne moći naših građana završiće kod stranih proizvođača hrane, a ne kod naših poljoprivrednika i stočara. Crnoj Gori zato nije potrebna samo politika većih zarada, već i politika veće proizvodnje, produktivnosti i stvaranja nove vrijednosti.

Ukoliko Crna Gora 2028. postane članica EU, naši poljoprivrednici moraće biti spremni za konkurenciju proizvođača koji raspolažu savremenim plantažama i stočarskim farmama, visokoproduktivnom mehanizacijom, automatizovanim proizvodnim sistemima i razvijenim distributivnim centrima za voće, povrće i druge proizvode, povezanim sa velikim tržištima.

Članstvo u EU otvoriće nam nove mogućnosti, ali neće samo riješiti probleme usitnjenih gazdinstava, nedovoljne mehanizacije, zapuštenog zemljišta, slabe tržišne organizovanosti i sve izraženijeg nedostatka radne snage.

Zato bi priprema Agrobudžeta za 2027. morala označiti ozbiljniji zaokret u našoj agrarnoj politici.

Nije dovoljno samo povećati subvencije. Potrebno je ulagati u ono što omogućava da se sa istim brojem radnika proizvede više, kvalitetnije i uz niže troškove po jedinici proizvoda.

To znači savremene stočarske farme i štale, plastenike, intenzivne voćne i vinogradarske plantaže, sisteme pametnog navodnjavanja, savremenu mehanizaciju i automatizaciju, moderna skladišta, hladnjače i distributivne centre. Jednako je važno ulagati u preradu i finalizaciju proizvoda, kako bi što veći dio njihove vrijednosti ostajao domaćim proizvođačima.

Crna Gora nema velike ravnice, ali ima izuzetne prirodne i klimatske uslove za intenzivno voćarstvo, uključujući maslinarstvo, zatim vinogradarstvo, povrtarstvo, određene grane stočarstva i proizvodnju hrane veće dodate vrijednosti.

Imamo i veliko turističko tržište koje svake godine troši ogromne količine hrane. To je prilika za svojevrstan izvoz na kućnom pragu, bez troškova i prepreka klasičnog izvoza na udaljena tržišta. Ipak, naši hoteli i restorani u velikoj mjeri zavise od uvoza, dok domaći proizvođači često nemaju organizovan plasman ni sigurnog kupca.

Zar povezivanje turizma i domaće poljoprivrede ne bi trebalo da bude jedan od naših najvažnijih razvojnih prioriteta?

Iskustva Hrvatske, Kipra, Malte i baltičkih država pokazuju koliko su za poljoprivredu važni modernizacija proizvodnje, navodnjavanje, organizovanje proizvođača i povezivanje nauke sa praksom. Pojedine države koje su 2004. pristupile EU imale su i posebne prelazne aranžmane, uključujući mogućnost dodatnih nacionalnih pomoći za osjetljive poljoprivredne sektore.

Crna Gora ne može ta rješenja jednostavno prepisati, ali bi već sada trebalo da pripremi stručno i ekonomski obrazložen predlog posebnih mjera za svoje najosjetljivije proizvodnje. Brisel nam neće sam ponuditi rješenja koja nijesmo osmislili i potkrijepili odgovarajućim podacima.

Upravo zato smatram da bi Agrobudžet za 2027. morao biti znatno ambiciozniji.

Naši poljoprivrednici već su tražili da izdvajanja za agrar dostignu 5 odsto državnog budžeta. Takav zahtjev ima svoje razvojno opravdanje, posebno uoči pristupanja EU. Ipak, imajući u vidu stanje javnih finansija i ograničene administrativne kapacitete, smatram da bi za narednu godinu trebalo obezbijediti najmanje 3 odsto, sa nastojanjem da se izdvajanja približe 4 odsto, a da 5 odsto ostane naš srednjoročni razvojni cilj.

Pri tome moramo jasno razlikovati nacionalna budžetska sredstva, evropske fondove, donacije i kredite, kako bismo znali koliko država zaista ulaže u razvoj poljoprivrede.

Veća izdvajanja ne treba da znače nekontrolisano povećanje javne potrošnje, već promjenu njenih prioriteta u korist investicija koje stvaraju novu vrijednost, povećavaju proizvodnju i dugoročno jačaju domaću ekonomiju.

Ali veći Agrobudžet mora pratiti i sposobnija administracija. Nema mnogo koristi od dodatnog novca ako proizvođači mjesecima čekaju odluke, ako javni pozivi kasne ili ako gazdinstva nijesu u mogućnosti da obezbijede sopstveno učešće u investicijama.

Zato su nam potrebne efikasnija Agencija za plaćanja, snažnija savjetodavna služba i bolja priprema investicionih projekata. Sposobnost korišćenja evropskih fondova biće jedan od važnijih pokazatelja naše spremnosti za članstvo u EU.

Već godinama ukazujem i na potrebu osnivanja Agrarnog garantnog fonda, koji bi poljoprivrednim proizvođačima olakšao pristup povoljnijim kreditima, posebno onima koji imaju znanje, zemljište i razvojne projekte, ali nemaju dovoljno sredstava ili odgovarajuće obezbjeđenje za banke.

Potrebna nam je i agro-zemljišna banka, odnosno uređen sistem kojim bi se zapušteno i neiskorišćeno poljoprivredno zemljište, uz puno poštovanje vlasničkih prava, ponovo stavljalo u funkciju proizvodnje.

Ne smijemo zanemariti ni robne rezerve hrane i stočne hrane, koje mogu ublažiti posljedice poremećaja u snabdijevanju. Potrebna su i jednostavnija, finansijski održiva pravila sezonskog zapošljavanja, uz zaštitu prava radnika, jer berba, rezidba, sadnja i drugi poljoprivredni poslovi ne mogu čekati administraciju.

Cilj povećanja Agrobudžeta ne smije biti veći iznos sam po sebi, već veća proizvodnja, produktivnost i bolji život poljoprivrednika.

Moramo znati koliko je novih plantaža voća i vinograda podignuto, koliko je stočarskih farmi modernizovano, koliko smo povećali prinose i proizvodnju mlijeka i mesa, koliko je novih radnih mjesta otvoreno i koliko je više domaćih proizvoda stiglo do naših trgovina, hotela i restorana.

Bez takvih pokazatelja možemo imati sve veće budžete, a sve manje proizvodnje.

Zato bi upravo sada trebalo okupiti poljoprivredne proizvođače, stručnjake, predstavnike institucija i privrede oko jednog jednostavnog pitanja: šta treba uraditi da crnogorski poljoprivrednik može bolje platiti svog radnika, a da pritom ostane konkurentan i sposoban da razvija proizvodnju?

Odgovor nije u trajno jeftinom radu, niti u beskonačnim subvencijama koje ne donose rezultate. Odgovor je u većoj produktivnosti, savremenoj tehnologiji, sigurnijem plasmanu i pametnijoj državnoj podršci.

Poljoprivredu konačno moramo tretirati kao jedan od veoma važnih djelova nacionalne ekonomije, ali i kao osnovu opstanka naših sela, posebno na sjeveru Crne Gore, koji se već godinama suočava sa iseljavanjem, starenjem stanovništva i gašenjem porodičnih gazdinstava.

Razvoj poljoprivrede zato nije samo pitanje proizvodnje hrane. To je i pitanje ravnomjernijeg regionalnog razvoja, očuvanja ruralnog prostora i prehrambene sigurnosti države.

Ako želimo veće zarade građana, moramo omogućiti i onima koji proizvode da više zarade.

Članstvo u EU može nam u tome mnogo pomoći, ali ne smijemo čekati da ono riješi probleme koje smo sami dužni da rješavamo. Upravo sada imamo priliku da se za članstvo pripremimo, umjesto da u njega uđemo sa istim slabostima koje nas godinama prate.

Crnoj Gori ne treba samo više novca kojim će kupovati tuđu hranu. Potrebno joj je više sopstvene hrane, koju će njeni poljoprivrednici moći da proizvedu, prodaju i od nje pristojno žive.

Autor je dipl. ing. agr. osnivač i dir. Ekoplant rasadanika