Reagovanje

Uzalud izmišljaju

Od onog što Marković priča istina je samo to da ja zaista imam sestru koja je brižno pratila moju independističku avanturu počev od vremena kad su njeni poznanici Marković i Đukanović bacali bombe na moju redakciju zato što sam se protivio njihovom pohodu na Dubrovnik.
6 komentar(a)
Đukanović, Bulatović i Milošević, Foto: Arhiva Vijesti
Đukanović, Bulatović i Milošević, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 07.10.2012. 14:49h

Odgovor Dušku Markoviću povodom teksta “Ni povod ni sadržina”, Vijesti 6.10.2012.

Kao predstavnik stare boljševičke škole Duško Marković pokušava da me stavi u situaciju u kojoj se našao Kunderin junak u romanu “Šala”, kad je u novinama naišao na pismo potpisano njegovim imenom, koje on nikada nije napisao. Na sreću, okolnosti su danas drugačije i vjerujem da ću kroz neko ograničeno vrijeme obezbijediti dokumenta koja će potvrditi ono što sam rekao u članku “Đukanović i Kalabić”. Zasad, zadržaću se na pojašnjenju nekoliko stvari.

U vrijeme NATO intervencije savezna vlast je proglasila vanredno stanje. Republička vlast u Crnoj Gori to nije priznala i proglasila je radnu obavezu. Pošto je Vojska Jugoslavije priznavala ingerencije Savezne vlade, a policija je organ republičke vlasti, u Crnoj Gori je zavladalo specifično dvovlašće.

Vojska je došla u medije da saglasno saveznim zakonima uvede vojnu cenzuru, što smo mi, naravno, odbili. Zauzvrat, za jedan broj novinara i urednika pokrenula je krivični postupak pred vojnim sudom i preduzela dvostruku akciju. Tražila je od crnogorskih vlasti da joj neke od njih isporuči, šaljući istovremeno vojnu policiju da ih pronađe i uhapsi. Na udaru su, naravno, bili independistički orijentisani mediji i independistički orijentisani novinari.

Zbog prelaska vlasti sa velikosrpskih osvajačkih pozicija na autonomaške crnogorske (do independističkih pozicija stići će tek 2001.), unionisti su je smatrali izdajničkom i ona nije mogla opstati bez podrške independista i njihovih medija. Stoga nije smjela da uhapsi novinare koje je vojska tražila. Inače bi ih prodala kao i stotine ljudskih života koje je Đukanović ranije trampio za očuvanje svoje vlasti.

Vlast se odlučila da ubijedi novinare za koje je vojska pokazala posebno interesovanje da ih privremeno prebaci u inostranstvo. Na insistiranje šefa službe bezbjednosti (“imamo mnogo problema, dajte jedan da riješimo”) ja sam pristao da se na kratko sklonim. Marković kaže da se na dan odlaska saglasio da uzmem i novinara Nebojšu Redžića sa sobom. Međutim, ja Nebojšu nijesam vidio ni u jednom od tri automobila koliko su ih promijenili dok me nijesu prebacili preko Debelog brijega. Nijesam ga vidio ni u čuvenom Đukanoivćevom gepeku kad sam pratio prebacivanje mog prtljaga. To mogu posvjedočiti i dva moja prijatelja koji su do blizu granice sa Hrvatskom pratili sva kola koja su me vozila jer nijesu vjerovali Đukanoviću i tajnoj službi. Radi vjerodostojnosti, napominjem da je Marković u našem razgovoru prethodne većeri pomenuo Redžića kao novinara koji je takođe izložen gonjenju i da sam ja sugerisao da i njega treba skloniti.

Od onog što Marković priča istina je samo to da ja zaista imam sestru koja je brižno pratila moju independističku avanturu počev od vremena kad su njeni poznanici Marković i Đukanović bacali bombe na moju redakciju zato što sam se protivio njihovom pohodu na Dubrovnik.

Po onom što mi je ona o Markoviću govorila, on ne bi trebalo da izgovori ovoliko neistina, ali ja i to razumijem. Lukšić je zaradio premijersku poziciju praveći od miliona jedanaest i potpisujući garancije za Đukanovićeva preduzeća i druga finansijska dokumenta koja ga čine saučesnikom u organizovanom kriminalu. Da bi zamijenio Lukšića, Marković mora pokazati spremnost na žrtvu. Posrećilo mu se, to može učiniti – lažnim svjedočenjem.

Uzalud im sve. Đukanovićev režim ne može ubiti istinu o vremenu kada je progonio građane koji nijesu htjeli da mu se pridruže u zločinu, i o godinama kad te iste građane nije mogao zaštiti od svojih doskorašnjih saveznika u zločinu.

Preporučujemo za Vas