STAV

S Marsovim mačem agresije (1991)

Đukanovićev rat za Dubrovnik i njegova podrška djejstvu okupacione JNA i dobrovoljačkih skupina, bio je tragičan i porazan, kako za stanovništvo Konavala, Dubrovnika i okoline, tako i za CG i njene građane
45 komentar(a)
Milo Đukanović 1998, Foto: Reuters/Petar Kujundžić
Milo Đukanović 1998, Foto: Reuters/Petar Kujundžić
Ažurirano: 10.06.2018. 13:25h

Vlast u Crnoj Gori je, onda, bitisala i djelovala neskriveno, politički, ideološki, militantno i operativno ustrojena i opremljena, sa Marsovim mačem velikosrpstva i njegove ratne agresije. To je produkovalo katastrofalne konsekvence ne samo za Crnu Goru, već i za države, društva i narode, koji su prethodno činili SFRJ, a koja se raspala polovinom 1991.

Među osvjedočenim i radikalnim promoterima ondašnje retrogradne, agresorske i anticivilizacijske ratne politike, spadao je i tadašnji potpredsjednik DPS-a i predsjednik Vlade RCG g. Milo Đukanović, inače, višedecenijski “virtouz” ideološkog konvertitstva, oportunizma, političkih obmana i manipulacija u cilju opstanka i profita njegove vlasti i moći. M. Đukanović je forsirao ideologiju i politiku “mača i ognja” prema susjedima i narodima već bivših republika SFRJ, pogotovo Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine. Prema Hrvatskoj, u ono doba, Đukanović je, u političkoj retorici i akciji, objektivno emanirao srpski nacionalizam, sa snažnim elementima mržnje, kao i doktrinu ekspanzionizama, ne prihvatajući republičke granice kao državne u procesu demontaže SFRJ i tražeći da se one mijenjaju, radi ostvarenja projekta “Srbi na okup” i “svi Srbi u jednoj državi”, kojemu je realno pripadao.

Zalagao se M. Đukanović za načelo “samoopredjeljenja naroda”, iz srpske državne vizure, koja je zacrtala, nasilnu i ratnu, promjenu postojećih avnojevskih republičkih granica, koje su raspadom SFRJ postale i granice nezavisnih država, nastalih na njenom tlu.

U propagandističko-agitacionoj “legitimizaciji” osvajačkog rata za Dubrovnik i juga Hrvatske, u kojemu je vlast DPS-a, zajedno sa već srbiziranom JNA i partijama iz velikosrpskog bloka, obrukala Crnu Goru i njenu istoriju, M. Đukanović je bio često rezolutan i nedvosmislen. To je on prezentirao i prilikom diplomatskih susreta sa predstavnicima stranih država. Tako je Đukanović 30. septembra 1991, u svojstvu predsjednika Vlade RCG, primio ambasadora Republike Kipar u SFRJ g. Andrestinosa Papanidolopusa. Prema izvještaju režimske “Pobjede” (glasila DPS-a, njenih saveznika i satelita) tada je premijer RCG g. Đukanović u razgovoru sa pomenutim kiparskim ambasadorom istakao i “ponovio od ranije poznati stav, da cijepanje Jugoslavije na više samostalnih i suverenih država, može biti u skladu sa afirmisanim principom prava naroda na samoopredjeljenje, praćeno korekcijom unutrašnjih granica”.

Đukanović je onda pasionirano htio da mijenja granice republika - članice (već bivše) SFRJ i da ih on, iznova, “pravedno povlači”, saglasno velikosrpskoj ideologiji, kojoj je tada pripadao. U elaboraciji toga, on, u razgovoru sa navedenim kiparskim diplomatom, nije propustio šansu da mu saopšti i to da je “odlazak jednog broja rezervista JNA na teritoriju Bosne i Hercegovine ispolitizovan i tendenciozno tumačen sa ciljem da se Crna Gora predstavi kao agresor”. Đukanović je tada, prema istom izvještaju režimske “Pobjede”, kiparskom ambasadoru poručio da su “građani Crne Gore i njeno državno rukovodstvo, saglasno svojoj jugoslovenskoj orijentaciji, pokušali dati doprinos naporima koje JNA ulaže u sprječavanju dalje eskalacije nacinalnih sukoba”. Deklarativno i parolaški zalažući se za mirotvornu politiku, a akciono i faktički promovišući ratnu agresiju, Đukanović je tada obmanuo kako kiparskog ambasadora, tako i ukupnu javnost, kada je u razgovoru sa njim izmislio (ili promovisao izmišljotine drugih struktura, svejedno) da je, kako izvještava “Pobjeda”, “Crna Gora ovih dana napadnuta od strane ustaških formacija iz Hrvatske, s namjerom da se ugrozi njena teritorija i ratni požar prenese izvan Republike Hrvatske. Takvom napadu Crna Gora je spremna odlučno se oduprijeti” (Vidi o tome: “Ustaše agresori - razgovor crnogorskih čelnika sa kiparskim ambasadorom”, “Pobjeda”, god. XLVI, broj 9279, utorak, 1. oktobar 1991.).

Agresiju na susjednu Hrvatsku, u kojoj je sam sudjelovao svojim odnosom sa pozicija vlasti i moći, Đukanović je medijski i “diplomatski“ proglasio “odbrambenim ratom” i time učestvovao u prevari građana i međunarodne javnosti da ondašnja vlast Crnu Goru nije uvukla (a jeste velikim dijelom) u osvajački rat, u kojemu je ona postala napadač, a ne ona zemlja koja se brani od napada. Jer agresije na tlo CG od strane hrvatskih regularnih oružanih snaga nije bilo, uprkos ondašnjim ratnim lažnim izvještajima i bjesomučnoj propagandi režima i njegovih dobošara.

Tada je omiljena Đukanovićeva disciplina bila ratna kartografija. Naime, na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade RCG, održanoj u Titogradu 2. oktobra 1991, (pridajući sebi ulogu “znalca” etno-istorijskih i geografskih mapa/ karata, a napadajući bivše vođe jugoslovenske države i komuniste, koji su ustrojili avnojevske granice), Đukanović je, obmanjujući da je Boka Kotorska na meti vojne agresije Hrvatske na CG, na tome sastanku, između ostalog, saopštio: “Namenuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike kao što su oni pobjeđivali čitave naše istorije. Samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima; nadam se za sva vremena. Pri tome, Boka će ostati tamo gdje joj je mjesto, u sastavu Republike Crne Gore, a nadam se da će se u toj diobi i formiranju nove državne zajednice u kojoj ćemo živjeti i granice sa Hrvatskom mnogo prirodnije i logičnije povući, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je, izgleda, jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke Kotorske, ostave hrvatsko staratejstvo” (Milo Đukanović,“Nametnuti rat ćemo dobiti”, “Pobjeda”, Titograd, god. XLVI, br. 9282, četvrtak, 3. oktobra 1991, str. 4). M. Đukanović je obrazlagao da mirovni pregovori o rješenju jugoslovenske krize nijesu donijeli uspjeh i krivca za to pronašao je isključivo u drugima. Zapravo, po njemu, to se desilo “zato što smo kao sagovornika sa hrvatske strane imali ustaše, licemjere, kriminalce, raspomanljene krvoloke, jednom riječju plaćenike, čiji je zadatak da razbiju jugoslovensku državu. U tom cilju, ne biraju sredstva, vrše genocid nad srpskim narodom, iživljavaju se nad pripadnicima JNA, ucrtavaju nove granice, takozvane nezavisne, i naravno demokratske države Hrvatske. Od CG bi htjeli, bar, Boku, a našu republiku bi, vjerovatno, iz jasnih taktičkih razloga pretvorili u novo ratište, kako bi dekocentrisali pažnju javnosti, a i oružane snage sa svoje teritorije.

Hrvatska vlast je, dakle, po svaku cijenu htjela rat i ima ga. Iako nam ratovanje, istorijski gledano, kud i kamo više priliči, izbjegavali smo ga sve dok je to bilo moguće, sve dokle ustaške formacije nijesu najdireknije ugrozile CG i živote njenih građana.

Danas, nama je jasno-bratstva nema, a na starateljstvo ne pristajemo. Na Mirovnoj konferenciji u Hagu ovaj zahtjev smo već iznijeli” (Ibidem).

Potom se Đukanović okomio na “unutrašnje neprijatelje” i “izdajnike”, po njegovom velikosrpskom ratnom shvatanju, a to su, prema njegovoj ocjeni, crnogorske opozicione, demokratske, suverenističke i antiratne građanske snage, okupljene prevashodno u LSCG, Reformskoj koaliciji, “Monitoru” i nekoliko kulturnih, književnih i drugih asocijacija. U vezi s tim, on je, na istom sastanku, podvukao: “Kao i uvijek i do sada naši neprijatelji obezbijedili su pomoć jednog broja naših dičnih sunarodnika-građana Crne Gore. Ni oni nas ne iznenađuju. Od njih smo sve to već doživljavali. Ne iznenađuje nas, ovog puta ni otvorena izdaja CG i crnogorskog naroda, jer oni odavno u tom narodu nemaju nikakav ugled. Zato će njihova galama, navodno mirotvorna, u suštini podlo-politikanska i izdajnička, biti još jedan pucanj u prazno”, euforično je tolkovao tada, pored ostalog, predsjednik Vlade M. Đukanović (Vidi o tome: Milo Đukanović,“Nametnuti rat ćemo dobiti”, “Pobjeda”, Titograd, god. XLVI, br. 9282, četvrtak, 3. oktobra 1991, str. 4).

Đukanovićev rat za Dubrovnik i njegova podrška djejstvu okupacione JNA i dobrovoljačkih skupina, bio je tragičan i porazan, kako za stanovništvo Konavala, Dubrovnika i okoline, tako i za CG i njene građane.

Ugledni hrvatski (jugoslovenski i šire) ekonomista, humanista, pacifista i demokratski opozicionar u Hrvatskoj, dr Branko Horvat (1928-2003), redovni profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na pitanje novinara Monitora “kako se u Hrvatskoj gleda na CG i učešće u napadu na Konavle i Dubrovnik?” vrlo jasno je odgovorio: “Na taj pohod i pokolj Crna Gora mora reagirati na taj način da o tome saznaju svi oni koji su taj pohod osjetili na vlastitoj koži i koji su od njega imali velike štete. Relatvno malo ljudi u Hrvatskoj zna za stavove nekih crnogorskih opozicionih stranaka, ili, recimo, “Monitora”, a mnogo više znaju o zvaničnim stavovima aktuelne vlasti u CG.

Da bi se opovrgli stavovi zvanične CG - trebaće dosta napora, a i vremena. To će ostati kao teret i narednih generacija Crnogoraca, koje zasigurno neće odobravati pohod na Dubrovnik i štete tamo napravljene. Kao što sada vidimo, ništa se u svijesti naroda na ovim prostorima ne zaboravlja, čak ni ono što je bilo prije pedesetak godina” (“Monitor”, Podgorica, od 4. avgusta 1995, intervju dr Branka Horvata, “Gladovanje pod sopstevnim zastavama”).

U istoriji se pamti i bilježi da je jedan od glavnih kolovođa i agitatora iz CG osvajačkog ratnog pohoda na Dubrovnik i okolinu bio ondašnji predsjednik Vlade RCG i potpredsjednik DPS-a g. Milo Đukanović. Naravno, nije bio usamljen. Naprotiv, imao je veliki broj saboraca iz ondašnje vlasti DPS-a, raznih agentura, a i dijela “formalno” opozicionih partija iz CG sa srpskim predznakom, politikom i ideologijom.

Posebno među njima isticala se ondašnja Narodna stranka i njeni poslanici u Skupštini RCG.

Autor je diplomirani pravnik i istoričar, magistar i doktorand istorijskih nauka i saradnik u nastavi na Odsjeku za istoriji Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Nikšiću

Preporučujemo za Vas