Prije desetak godina sam iz šetnje Kalemegdanom donio prastari primjerak Politikinog zabavnika. Mirisao je na podrumsku buđ i imao je bezbrojne uši od listanja. Kupio sam ga na ulici po pristojnoj cijeni. Objavljen u vrijeme pred Drugi svjetski rat, kada ga je vjerovatno čitala i jedna djevojčica rođena 1932. u Zagrebu. Htio sam da provjerim šta je zajedničko imao moj Paja Patak iz šezdesetih godina prošlog vijeka kada sam se ja družio sa Diznijevim likovima i onaj tridesetak godina stariji.
Razlika je bila u boji. Moji drugari iz djetinjstva su bili u punom koloru. A ona djevojčica iz Zagreba, docnije moja majka, i njena generacija, imali su na raspolaganju svedenu paletu boja.
U isto vrijeme, prije desetak godina, moj sin je listao slične sveske koje su se mogle kupiti u svakoj samoposluzi. Za njega, rođenog u Njemačkoj, Paja Patak bio tek srpski pseudonim pernatog Amerikanca Donalda Daka. A da je kojim slučajem rođen u Finskoj družo bi se sa tipom zvanim Aku Ankka, dok bi djetinjstvo u Makedoniji donijelo druženje sa likom koji se zove Pajo Patorot.
Za razliku od mog ili majčinog Patkovgrada sinovljev Dakburg je već bio digitalizovan.
Danas se pitam otkud tolike simpatije više pokoljenja prema jednom luzeru?
Najprije, mislim da je tajna uspjeha njegov kratak fitilj. Patak naprosto nije strpljiv. Drugo, on je uglavnom lijen. Treće, neumoran ali neuspješan muljator. Za razliku od svojih pametnih sestrića, nije baš bistar. Kada bismo dobili ovakvog komšiju, ne bismo imali najljepše mišljenje o njemu.
Ali Paja Patak je stanovnik Patkovgrada, paralelnog univerzuma u kojem su likovi dovoljno animirani i basnoviti da nam budu zabavni čak i kada imaju osobine koje im kao ljudima ne bismo oprostili. A dovoljno su antropomorfni da bismo se poistovjetili sa njima. Ukratko, Paja Patak je životinjica sa dječijim slabostima u surovom svijetu odraslih.
Sa curom Patom on je po principima Diznijevog svijeta, nastalog na konzervativnom Srednjem zapadu Sjedinjenih Država, u nekoj vrsti aseksualne veze. Ona je kao i holivudske supruge iz tadašnjih filmova tek zabrinuto ogledalo muške ambicije i nesposobnosti da je ostvare. Patkovgrad se postepeno puni ostalim likovima kao što su negativci Buldozi, rasijani Proka Pronalazač i mnogi drugi. Usputni crtač iz Diznijeve imperije po imenu Karl Barks tek u godinama poslije Drugog svjetskog rata tom bizarnom svijetu dopisuje Baju Patka, basnoslovno bogatog ujaka. Ova čovjekolika patka je porijeklom iz škotskog Glazgova i nevjerovatno je škrta. U Srbiji bi njegovo porijeklo bilo upjevano u Pirot jer su Škoti i Piroćanci, finansijski gledano, sijamski blizanci. No, posljeratni Paja Patak nije više bio lokalac već globalista, pa je Mika Miš iz Kraljevine Jugoslavije postao Miki Maus, a Diznijevi likovi nisu više naručivali “stotinu ćevapa” na mestu zvanom “Kod Šiška” kao za vrijeme vladavine Karađorđevića.
Ono što je malo ko od nas znao o Voltu Dizniju - njegov fanatični antikomunizam, denuncijantska saradnja sa američkim tajnim službama, ratno-propagandna dehumanizacija neprijatelja - nije uzdrmalo moju sliku Patkovgrada i kada sam saznao sve to. A to je bilo onda kada sam prestao da se družim sa Patkovgrađanima prešavši na klasno svjesnog Alana Forda.
Dugo sam izgubio iz vida svog pernatog druga. Tu i tamo sam čitao o njemu. Recimo, zabavila me je vijest kako je jedan sud u Kazahstanu tek 2010. shvatio da je američki propagandni animirani film “Firerovo lice” u kojem glavnu ulogu dobija upravo Donald Dak ismijavanje, a ne veličanje nacizma: Hitlerova Njemačka je košmar Paje Patka, a kada se iz košmara probudi u Sjedinjenim Državama on strasno izljubi Kip slobode. Taj poljubac Dizniju donosi Oskara ratne 1942.
Isto tako, ni Snježanu ni sve patuljke nije mi naknadno mogla ogaditi činjenica da je Adolf Hitler bio iskreni Diznijev fan. To me samo natjeralo na razmišljanje. Došao sam do zaključka da smo skloni samozavaravanju kada mislimo da se lijepo i strašno u nama i izvan nas nigdje ne dodiruju. Veliki pjesnik njemačkog jezika Rilke znao je da je lijepo možda početak strašnoga. Da sklonost ka lijepom nikada ne garantuje moralno ispravni izbor. Da možemo i sa monstrumom dijeliti isto estetsko osjećanje. I da zbog toga on neće biti manji ali ni mi veći monstrum.
Uostalom, Amerika koja je proizvela Donalda Paju Daka stvorila je i Donalda Voju Trampa. Obojica su plod američkog konstitutivnog mita o peraču tanjira koji postaje Baja Patak. Ironično prenaglašeno moglo bi se reći da je Donald Tramp egomanski Paja Patak koji je naslijedio trezor svog ujaka sa procijenjenih 28 do 44 milijarde dolara, postao političar i sada brani bijeli malograđanski Patkovgrad od raznobojnih imigranata.
Danas na rođendan najslavnije Diznijeve patke ne mogu a da se ne sjetim činjenice da su moji vršnjaci na istoj trafici kod Gaje dugo kupovali potpuno iste stripove, da su čitajući ih redovno postajali, kao i ja, pridruženi stanovnici Patkovgrada. Poslije, u svijetu odraslih, jednom su se podijelili na ubice i žrtve. Neki su bili i jedno i drugo.
I kada su ubijali one druge, ubijali su svoje intimne sugrađane iz Patkovgrada. Što im ni ja, ni Aku Ankka, ni ona djevojčica iz Zagreba nikada nećemo oprostiti.
Bonus video:
