Važan razlog zbog kojeg se politički život na Zapadu našao u takvom haosu jeste pesimizam birača u pogledu budućnosti. Po podacima istraživanja centra Pew, 60% stanovnika Zapada smatra da će situacija sa finansijama kod današnje djece “biti gora nego kod njihovih roditelja” i, pritom, većina Evropljana smatra da će sljedeća generacija živjeti gore u cjelini. Parafrazirajući filozofa Tomasa Hobsa, oni misle da omladinu čeka život u samoći, siromaštvu, neprosvijećenosti, život bezbojan i - dug.
Pesimistični su kako oni koji su već gubitnici na ekonomskom planu, tako i oni koji brinu da će oni sami (ili njihove zajednice) biti sljedeći gubitnici. Pesimistična je mladež, nezadovoljna svojim perspektivama, ali i stariji ljudi, nostalgični za godinama sladosti. A taj pesimizam ne izazivaju samo ekonomski strahovi pred robotima, kineskim radnicima i imigrantima, koji prijete da ostave ljude bez izvora prihoda, već i kulturološki strahovi od toga da bijeli stanovnici Zapada gube svoj privilegovani status na lokalnom i globalnom nivou.
Kada ljudi počnu da sumnjaju u mogućnost napretka, oni obično počnu da se plaše promjena. I umjesto da usredsrede pažnju na iznalaženje mogućnosti, oni počinju da u svemu vide opasnost i onda se još čvršće drže onoga što imaju. U prvi plan izbija nejednakost u raspodjeli dohotka, pri čemu ona postaje posebno otrovna kada se spoji sa konfliktima zbog identiteta. Zapadna politika može ponovo biti optimistična, ali samo pod uslovom da političari od početka likvidiraju bazične razloge te malodušnosti. Današnji skeptici dijele se u tri grupe.
Pesimisti pomireni sa sudbinom (to su obični birači koji glasaju za desni centar; kod njih trenutno nije sve loše, ali strahuju zbog budućnosti) smatraju da je reorganizacija sistema nemoguća i nepoželjna i zato se, iako nevoljno, mire sa sužavanjem perspektiva svoje zemlje. Političarima tog tipa čini se dovoljnim da upravljaju tim relativno komfornim padom.
Anksiozni pesimisti (obično lijevi centar) drže se mračnijih pogleda na budućnost, ali smatraju da je dovoljno samo ublažiti najoštrije uglove. Oni hoće malo više da investiraju i ravnomjernije rasporede te oskudne prihode koji obezbjeđuju slabi rast ekonomije. Oni se sve više plaše tehnoloških promjena i globalizacije i zato nastoje da obuzdaju njihov tempo i razmjere. Cilj lijevocentrističkih političara tog tipa je, po svemu sudeći, da neprijatni pad učine snošljivijim.
Na kraju, gnijevni pesismisti (obično su to populisti i njihove pristalice) smatraju da u ekonomiji caruje prevara, da su političari korumpirani, a stranci opasni. Oni ne žele da upravljaju tim padom; oni žele da unište status quo. Oni mogu težiti gubitku koji će se odnositi na sve samo zato što će tada i drugi patiti.
Svim ovim grupama zajedničko je odsustvo održivih rješenja. Oni pomireni sa sudbinom i anksiozni pesimisti su tako snažno fiksirani za opasnosti i teškoće promjena, da ignorišu prijetnje koje dolaze od neaktivnosti - opasnost kakva, na primjer, rast populizma. Gnijevni pesimisti su, međutim, uvjereni da mogu srušiti sistem i istovremeno sačuvati njegove korisne strane. Uz sve svoje nedostatke, zapadna društva obezbjeđuju nesporni procvat, bezbjednost i slobodu. Autoritarni nacionalizam i ekonomski populizam sve to dovode u opasnost.
Mada je relativni pad Zapada skoro neminovan, njegova ekonomska propast nije baš tako neizbježna. Ali, pesimizam može postati samoostvarujuće proročanstvo. Zašto sprovoditi teške reforme kada je mračna budućnost izgleda unaprijed određena? Na kraju pomireni i anksiozni pesimisti obično biraju vlade koje zaobilaze teške odluke (pogledajte veliku koaliciju u Njemačkoj), a gnijevni pesimisti samo komplikuju situaciju (na primjer, glasajući za program “Amerika iznad svega” Donalda Trampa ili dajući glas za Bregzit).
A tako ne mora biti. Predsjednik Francuske E. Makron pokazao je da hrabri lideri mogu uspjeti ako predlažu nadu, otvorenost, inkluzivnost i koncepciju progresa na osnovi ubjedljivih reformi. U knjizi “Evropsko proljeće” predstavio sam plan ekonomskih i političkih promjena u Evropi, koje bi umnogome bilo moguće primijeniti i u drugim pretjerano pesimističkim zemljama, u prvom redu u SAD.
Inspirisati birače i vratiti povjerenje, politički je a ne tehnokratski zadatak. Ali on zahtijeva ambiciozne mjere za ubrzanje rasta veličine ekonomskog kolača ili pravednije raspodjele. Tri velike izmjene mogle bi posebno u tome pomoći.
Kao prvo, vlade su dužne aktivnije da se bave stimulisanjem rasta proizvodnje, koji služi kao osnova za rast životnog standarda. Stimulisanje investicija u, na primjer, zelene tehnologije, pomoći će da se uveća tražnja u sadašnjosti i proizvodnje u budućnosti. Biće korisno, takođe, finansiranje novih istraživanja, proširivanje preduzetničkog kapitala, izrada povoljnih propisa.
Kao drugo, za stimulisanje stvaranja vrijednosti, vlasti moraju ozbiljno da ograniče praksu ekstrakcije vrijednosti. Slabljenje barijera koje ograničavaju razvoj omogućilo bi da se obuzdaju spekulacije sa nekretninama, dajući tako gradovima mogućnost rasta, stvaranja radnih mjesta i uvećanja ponude stambenog prostora. Finansijske reforme, uključujući ukidanje poreskih subvencija za dugove, omogućiće privlačenje zajedničkih ulaganja u realnu ekonomiju. Oštrija antimonopolska politika i pojednostavljenje procedura za započinjanje biznisa smanjiće dobit monopolista i povećati potencijal startapova.
Kao treće, vlade moraju ljudima da povećavaju kako mogućnosti, tako i garancije. Da bi prihvatili promjene i za to vezane rizike, svima su potrebne fleksibilne vještine, pristojan prihod i pouzdana socijalna zaštita.
Kao u Estoniji, sva djeca uče kompjutersko programiranje. Povećanje dostupnosti višeg obrazovanja pomoći će da se prošire horizonti, ublaži populizam i uvećaju prihodi. Neprekidno učenje tokom čitavog života treba da postane pravilo, kako je to već učinjeno u Danskoj.
Realne plate moraju da rastu. Države mogu da slijede primjer Britanije koja povećava minimalnu platu ili omogućava znatnije poreske olakšice nisko plaćenim radnicima. Poreze na rad mogu se sniziti oporezivanjem vrijednosti zemljišta. Moderna socijalna država takođe bi trebalo da pruži više garancija za samozaposlene osobe.
Novčana pomoć od oko 10.000 eura, dolara ili funti, finansirana porezom na nasljedstvo ili progresivnim porezom na troškove, mogla bi da obezbijedi svim mladim ljudima udio u društvu, zaštitu od udara sudbine, a takođe i sredstva za investiranje u sopstvenu budućnost. Kao u Švedskoj, visina državnih penzija treba automatski da se prilagodi veličini radne snage, stimulišući imigraciju.
Poboljšanje ekonomske politike neće izliječiti sve socijalne ili kulturološke bolesti. Ali takva rješenja mogu da pomognu Zapadu da se izbavi od pogubnog pesimizma, učinivši mogućim liberalni, progresivni optimizam u politici.
Autor je gostujući član Londonskog instituta za ekonomiju i osnivač mreže Otvorene političke ekonomije (OPEN); bio je ekonomski savjetnik predsjednika Evropske komisije
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
