Nedavno je građanima Crne Gore saopšten novi koncept patriotizma, promovisan na jednom od skupštinskih odbora. Tačnije, ne radi se o potpunoj novini. Već više godina se provlači ideja da je kritičko razmatranje društvenih, ekonomskih, socijalnih, zakonodavnih i drugih aspekata politike koju ostvaruje vladajća DPSDP koalicija, negiranje ili omalovažavanje Crne Gore. Nosioci vlasti su se i doslovno poistovjetili sa državom. Predlog dijela parlamentarne opozicije da prof. Milan Popović bude član Sudskog vijeća osujećen je krunskim dokazom.
Profesor Milan Popović ne voli Crnu Goru, jer iznosi samo kritička, tj. negativna zapažanja o svojoj državi. Učinilo mi se da je čak i osobi zaduženoj da, u ime DPSDP, ovo saopšti, bilo neprijatno. Tužno i groteskno je bilo gledati odraslog čovjeka koji tako nešto priča. Tužnije i grotesknije da se niko od prisutnih poslanika vladajuće koalicije nije suprotstavio ovoj plitkoj i opasnoj besmislici. Situacija me je podsjetila na našeg genijalnog sineastu Živka Nikolića. Stvarni likovi u apsurdnoj stvarnosti. Zamišljam šta bi sve Živko Nikolić mogao da prikaže koristeći autentične video zapise sa ovakvog i sličnih zasjedanja (parlamenta, parlamentarnih odbora, svečanih otvaranja, raznih izjava za štampu). Toliko čuda neviđenih, svakodnevno, a Živka Nikolića nema.
U jednoj divnoj knjizi za djecu Duška Radovića, koju je ilustrovao Dušan Petričić (početak 80-ih godina 20. v.) govori se o strahu, tj. čega sve ima u mraku:
Da li postoje vještice i vampiri?
Vještice i vampiri ne postoje, ali mi se plašimo i onoga što ne postoji, možda još i više.
Čega sve ima u mraku?
Upali svjetlo, pa ćeš vidjeti čega ima u mraku!
Pomenuto zasjedanje parlamentarnog odbora pokazalo je dječiji strah vladajuće koalicije od mraka koji su sami proizvodili preko dvije decenije. A još više od mogućnosti da se upali svjetlo i vidi šta je sve skrivano u tom mraku.
Kolegu Milana Popovića izuzetno cijenim posebno zbog njegovog objašnjavanja savremenih društvenih koncepata. Na primjeru Crne Gore analizira tendencije koje postoje u savremenom svijetu i specifičnosti koje ima ovo društvo. Naravno, i društvene anomalije. Iz njegovih knjiga, objavljenih tekstova ili iz povremenih susreta i razgovora uvijek sam imala i neposredne koristi i pomoći pri teorijskom razmatranju pitanja vezanih za prostorno i urbanističko planiranje. Koliko su tek koristi mogli da imaju „vršioci vlasti“ od rada profesora Milana Popovića, pod pretpostavkom da je uopšte postojala namjera da se razvija društvo socijalne pravde, poštovanja zakona i jednakih šansi.
Sada na red dolazi tema iz naslova. Ako je svaka kritička ocjena djelovanja vlasti čin protiv države, kako ovaj zvanično promovisani obrazac patriotizma sagledati u prostoru? Upoređenjem na nekoliko primjera, dobićemo zanimljiv, a i koristan način sagledavanja patriotskog prostornog i urbanističkog razvoja.
Cijeli sjeverni region Crne Gore je prostor demografske, privredne i urbane destrukcije. Primjer Pljevalja je posebno karakterističan i drastičan. Prostor velikog prirodnog bogatstva, grad duge urbane i kulturne tradicije, nestaje. Uz decenijski refren o ravnomjernom regionalnom razvoju. Dovoljno je pogledati statističke podatke popisa 1981. i 2011. Trideset godina, od kojih dvadeset postepenog, pa onda sve bržeg propadanja. Urbicid, sa nesumnjivim elementima genocida (prema medicinskoj statistici o broju akutnih i hroničnih oboljenja disajnih organa). E, sada teško pitanje: šta je tu patriotsko? Priča o dobrim namjerama i planovima o održivom razvoju u nekoj budućnosti koju će građani ponovo povjeriti DPSDP koaliciji? Prodaja ogromnog društvenog bogatstva kroz privatizaciju rudnika? Prodaja drvne industrije i velikodušne koncesije za eksploataciju šume? Firmi koja mnogo obećava. Pred svake izbore nalaženje sve boljih i boljih strateških partnera za izgradnju drugog bloka Termoelektrane? Stigli smo do Kineza, tolika posvećenost ovome prostoru je nesumnjivo vrhunac patriotizma.
Lakši je odgovor na pitanje šta je nepatriotski pristup. Prvo, to je objektivna ocjena stanja. Zatim, pitanje odgovornosti za takvo stanje. Podrška aktivnosti ljudi u opštini Pljevlja, kao i onih koji su otišli, a zainteresovani su da pomognu, da se napravi koncept razvoja koji će zaustaviti destrukciju. Nekako mi se čini da bi se moglo okupiti dosta ozbiljnih ljudi za pomenuti nepatriotski pristup.
Berane, patriotski prostorni koncept. Recimo, sa najboljim namjerama i željama prodat rudnik uglja. Onda se čuje da je vlasnik jednostavno demontirao i odnio opremu, a da se vlast time ne bavi. Patriotski se drži dobrih očekivanja od te privatizacije, a rudnik i dalje ne radi. Kada bi se vremeplovom vratili u Berane početkom sedamsesetih, a zatim to stanje nekako isprojektovali na 2012, onda bi ovaj grad i opština bili vrhunski dokaz dobre i odgovorne politike razvoja sjevera. I time bi se istovremeno zapušila usta kritičarima vlasti. Eto dobre predizborne ideje. Bolje je nabaviti vremeplov, nego neophodne helikoptere za sprečavanje šumskih požara, barem pred ove odlučujuće izbore.
Naravno, nepatriotski, takoreći neprijateljski, pristup pokazao bi da se pitanje poljoprivrede u ovom dijelu rajske doline Lima, svelo na prigodne kampanje. I jednu mljekaru. Pomisao šta bi sve trebalo sagledati, a ne čini se, vezano za potencijal i specifičnosti voćarske, ratarske, povrtlarske i stočarske proizvodnje i prerade u opštini Berane, u pristupnim pregovorima sa EU, pogodi i nas nepatriote. Prosto zaboli.
Rožaje, što se patriotskog koncepta prostornog razvoja tiče, svijetli primjer. Šumarstvo i drvoprerada su opravdano marginalizovani pri neslućenim razvojnim mogućnostima koje pruža blizina državne granice sa zvaničnim, a naročito nezvaničnim, prelazima. Doduše, čini se da je vladajuća koalicija zatečena tolikom aktivnošću, tako da nema, još, pozitivnih efekata po državni budžet. Nastojanje nekoliko pojedinaca, pograničnih policajaca, da se taj, stvarni i virtuelni, promet nafte i cigareta reguliše i kontroliše, zapravo je bila jedna nepatriotska pojava. Srećom brzo uočena i zaustavljena. A da se radilo o ljudima koji ne vole Crnu Goru, bjelodano je jasno. Svi su se iselili, sa porodicama i našli azil u raznim državama EU. Sa nevjerovatnim izgovorom, da se plaše za svoju i bezbjednost porodice.
Veliki je prostor sjevernog regiona, a prostor kolumne ograničen. Ali, da ne bude nedoumice. Vladajuća koalicija je proteklih decenija dala izuzetne dokaze patriotskog prostornog koncepta i u centralnom i južnom regionu Crne Gore. Nažalost, opozicione novine, često to posmatraju sa potpuno suprotnog, nepatriotskog aspekta. Recimo, uspješna privatizacija hotela u Herceg Novom, koja je privremeno (posljednjih pet–šest godina) dovela do zatvaranja nekoliko hotela, nepatriotski se tumači i ocjenjuje kao debakl. Tako nedobronamjerni mediji i pojedinci osujećuju patriotske namjere vlasti i kompanije koja je (zli jezici tvrde, netransparentno) kupila hotele HTP Boka da se shvati suština - nesumnjivi doprinos budućem razvoju turizma na hercegnovskoj rivijeri.
Brižno se i patriotski traži strateški partner za Institut Simo Milošević. Toliko brižno, da je pravo čudo da do sada Institut nije završio kao, barem Elektroprivreda CG.
Bonus video:
