Ne samo da nema namjeru osuditi nasilje na dan izbora, Đukanović ga pravda i najavljuje kao manir na kome će insistirati i u kome ne vidi ništa sporno: Oni koji dođu u naše štabove, traže đavola. Lijepo rečeno.
Meni je, moram priznati, neodoljiva ova pojava Đavola, gdje mu se najmanje nadate, kako i dolikuje. I traženja Đavola - budući da sam napisao poemu Tražim Đavola (Crno igralište), stvar je, najednom dobila i određenu ličnu dimenziju... Do sada je u ovoj rubrici Đavo (najmanje) dva puta bio naslovni lik, ali oba puta su ga javno „objavili“ sveštenici, jedan pravoslavni iguman i jedan katolički ponitifeks. Ovo je, dakle, prvi put da Đavola uvodi u igru - necrkveno lice. A ti su đavoli najzanimljiviji, vjeruju neki.
Ali sve na stranu, nešto jeste zanimljivo. Ovo je, naime, jedan od prvih ili svakako rijetkih Đukanovićevih izleta u zonu metafizičkog. On je ranije važio za nenadmašnog pragmatika, metafizička pitanja bijahu ostavljena gospodinu Maroviću, na koncu, on je o tome nešto znao. A malo se ko od njih i interesovao za ta pitanja, zato je ovaj izlet u metafiziku dodatno zanimljiv. Ipak, kad je došlo stani-pani, metafizičar je završio kao šef mafije, a pragmatik je šef države. Neobični su i nenaslutivi putevi partijski, što reče neko... Ali znanje je - znanje.
No, da vidimo - o kakvom đavolu govori Đukanović? Đavo je kao Šezdesetosma - koliko govornika, toliko Đavola.
On svakako ne govori o onom Đavolu koji vas može sresti na stranicama kod Getea, Mana, Bulgakova - i još da bude ugodan susret. (Malo je vjerovatno da neko, makar i sam Đavo, može istovremeno biti na stranicama Bulgakova i u štabovima DPS-a. Ne iz razloga koje diktira fizika, već estetika.) Jasno je da ne govori ni o onom Đavolu koga ovaj kolumnista voli da vidi kao Prvog pobunjenika i Nepotkupljivog. Kao izvornog anarhistu. Ne vjerujem da on posjeduje ove referentne tačke, te je malo vjerovatno da je njegov Đavo zaista zanimljiv lik. Prije je riječ o nekoj poslušnoj nakazi, o nekom kerberu spremnom da skoči na jedan gazdin mig. (A koliko tek može popit!) Njegov Đavo, lišen rafinmana najbolje evropske književnosti, nužno se ukazuje kako obični ulični nasilnik, batinaš... Slično se sličnom raduje.
Taj Đukanovićev Đavo se, koliko shvatam nalazi u partijskim štabovima. Dobro mjesto za sve vrste đavola, ako ćemo iskreno. Tamo gdje je dinamično, vrte se neke pare, papiri, muti se, prebrojava, trguje se identitetima... Pravo mjesto, nema sumnje. On, Đukanovićev Đavo, osobno, koliko sam shvatio, treba da brani štabove i da zaplaši eventualne nasilnike i huligane iz opozicije. Dakle - odbrambeno gotičko čudovište?
Kako su napravili takav dogovor, ko je pregovarao sa Đavolom? Je li skuplji od američkih lobista, ili su i tu cijene pale.
U izrazu „tražiti đavola“ hoće se reći da neko traži nevolju. Kakvu nevolju donosi ova Đukanovićeva metafora? Zato je važno, đavolski važno, pitanje - zašto Đukanović ovako uporno insistira na intonacijama koje najavljuju, ili bar ne isključuju nasilje?
Kao što znamo, njegove najave koje mirišu na nasilje, nikada nisu prazne priče. Kao kada govori o napretku, boljem životu i Evropi.
Najavljuje li sve to, uz retorički biser o tome da mi nećemo klečati (to mora da mu je ostalo iz devedesetih, sjećate se, Sloba M. je bio svjetski prvak u obećavanju neklečanja), novi preokret kod Đukanovića. Možda mu, što smo bliže Evropi, i Turska, Rusija i Kina izgledaju sve primamljivije. Iz njegove pozicije to je razumljivo, pa i očekivano.
Bojim se da smo, svi zajedno, i bez obilaska štabova pronašli (svog) Đavola. Ili je pronašao on nas. Đavolski lako...
Bonus video:
