Stav

Ulica revolucije

Svaki grad u Crnoj Gori koji ima makar jednu ulicu sa četiri kolovozne trake dao je toj ulici naziv Bulevar revolucije. Oni gradovi koji nemaju bulevare, a imaju kakve–takve ulice, zbog sramežljivosti, a i mogućeg prijekora, nijesu davali nazive Ulica revolucije
208 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 23.02.2019. 18:45h

Moje kritike postojeće privredne zbilje Crne Gore, pa i poneki predlog kojeg, s vremena na vrijeme dam, očito ne ’’probijaju’’ do ušiju, da ne kažem malo dublje, onih kojima su namijenjeni. Ja se tješim da je to zbog toga što oni ne čitaju “Vijesti”, a ne zbog toga što sam ja jedan senilni starac, izgubljen u vremenu i prostoru, čije vrijeme izmiče, da ne kažem čije je vrijeme upotrebe isteklo. (Ma se čudim da oni znaju sve što piše u tim novinama, ako ih ne čitaju. Nije, valjda da neko, opet, špija.) Uostalom, ja sam bio “staro rukovodstvo” i onda kada su “na sreću naših naroda i narodnosti’’, oni došli na vlast, iako sam tada imao okruglo četrdeset. Znači, mnogo mlađi nego što danas imaju njihovi (tada) najmladji, koji su sada u ’’najboljim godinama’’. Orni da odrade još najmanje 17 – 18 pobjedničkih izbora, ili obore rekord kralja Nikole na čelu države.

Ipak, i stariji vole da žive. Ja sam našao originalan način da sebi pokušam produžiti život. Pisaću o crnogorskoj privredi, kada se desi neki pozitivan događaj, koji će, makar malo “razvedriti iznad Gore Crne”. Ako izdržim. U oba smisla.

Na sreću ili “sreću” Crna Gora je inspirativna za mnoge teme. Kao:

Svaki grad u Crnoj Gori koji ima makar jednu ulicu sa četiri kolovozne trake dao je toj ulici naziv Bulevar revolucije. Oni gradovi koji nemaju bulevare, a imaju kakve–takve ulice, zbog sramežljivosti, a i mogućeg prijekora, nijesu davali nazive Ulica revolucije. Zamislite da se nekoj ulici od 50-ak metara, često raskopanoj i bez trotoara, da naziv Ulica revolucije. Bila bi to “bruka” o kojoj bi pisala i pričala cijela Crna Gora, jer Revolucija asocira i podrazumijeva nešto veliko, ogromno.

Nema grada u Crnoj Gori da nema (ili nije imao) Dom revolucije. To su oni objekti sa više funkcija, uglavnom iz oblasti obrazovanja i kulture, a ponekad samo monumenti za podsjećanje i prosvećenje mlađih naraštaja. Najpoznatiji je onaj nikšićki. Ako ovako nastavi, broj poginulih u tom zamišljenom hramu revolucije približiče se broju poginulih u samoj revoluciji.

Nebrojeno je ulica sa nazivima poginulih (ili umrlih) boraca u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, a koliko znam, u Crnoj Gori postoje i dvije ulice (ne računajući onu Gvozdovu) sa imenom Josipa Broza Tita, vođe i te borbe i te revolucije. Zahvalni i prosvećeni narod svojim najboljim sinovima i kćerima. I najvećoj ideji.

Revolucija je bila suština (biće) socijalističke Jugoslavije, a samim tim i Crne Gore. Zaštićena i zakonom. Za krivično djelo, nedajbože kontrarevolucionarna djelatnost, izricane su najteže kazne. Čak i smrtna. Na sreću, taj zakon više nije na snazi, jer bi malo ko preteka’. Ideolozi i kreatori Socijallističke revolucije bili su komunisti, a osnivač Komunističke partije u Crnoj Gori bio je Jovan Tomašević. Sjedište DPS-a Crne Gore, koji je nasljednik Saveza komunista (imovine) je pored spomenika Jovanu Tomaševiću u Podgorici. Oni koji ulaze u te prostorije, a ima ih puno, skoro da se “očešu” o spomenik. Tuda su prošli i svi delegati prošlogodišnjeg Kongresa DPS-a. A na Kongresu dvije kapitalne rezolucije. Otprilike: dalji razvoj neoliberalnog kapitalizma i pomirenje crnogorske i srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

“So i oči”. Da se čovjek prekrsti, pa makar ga zbog toga išćerali iz Komunističke partije.

Neki će naći opravdanje u tome što se objekat sjedišta DPS–a nalazi “iza leđa” (spomenika) starom revolucionaru.

U Baru postoji Bulevar revolucije. On je trebalo da “poveže” staru magistralu sa novom putničkom željezničkom stanicom. Ništa od “povezivanja”. Zadugo. Bulevar revolucije je adresa barske lokalne samouprave, ali i političkih partija koje su za Crnu Goru, koje su “za Crnu Goru”, koje su ““Za Crnu Goru”’’ i onih koje bi popile Crnu Goru u čaši vode. Jednom svojom stranom revoluciju dodiruje i novi hram Srpske pravoslavne crkve. Na početku bulevara je benzinska pumpa. Strah me da neko ne “kresne”.

Novi Bulevar u Baru, još nema ime ali je, takođe, revolucionaran. Mnogo će koštati, a malo će koristiti. Samo će izmjestiti “gužvu”, i “ubrzati” pješake.

Dešavalo se, i to veoma često da revolucija (po)jede svoju djecu. Najčešće onu iz samoga vrha. U Crnoj Gori, evo, djeca su pojela svoju (nazovi AB) revoluciju. Iz gladi svake vrste. Ko bi onda (1989.) rekao da će oni izigravati Francuze i sprovesti nešto manje poznatu buržoasku revoluciju, tačno 200 godina kasnije.

A koju mi to revoluciju obilježavamo i slavimo? Sadašnjim rezultatima revolucije zadovoljni bi bili i četnici. Eto prilike i povoda za pomirenje. Zato, svemu budućem (dom, bulevar i sl.) kome planirate dati ime revolucije, obavezno naznačiti tip revolucije i, po mogućnosti, priložiti uputstvo za upotrebu.

E, vala, nije baš neka velika revolucionarna tekovina to što je Evropa dozvolila da počnemo priču sa njom. Priču za koju malo ko zna kada će se pa i kako će se završiti. Revolucionarno je htjelo biti da smo prihvatili njihovu molbu za ulazak u EU 1991. godine. Tada su na vlasti bili ovi isti evropejci. Izabrali su drugi – naopaki put i za nas i za druge. Ali nijesu samo oni krivi. Imali su tada mnogo brojniju podršku nego danas. Tada su bili sigurni u rezultate svakojakih izbora i referenduma. Početak pregovora mi liči na ono - neko ti slomi obije noge a onda ti velikodušno kupi štake. Ipak, dako prohodamo.

Bliže se izbori. Trema, pa čak i strah od rezultata, na sve strane. Podsjetih se jedne anegdote, sa sahrane nekog pokojnika. Niko neće da održi govor, jer pokojnik i “nije bio neki”. Ipak, jedan se “ohrabri” i reče : “Rđa te ubila i mrtvog, što nijesi vodio računa za ovaj dan”. Ostatku napredak.