Ništa nije slučajno

Hoćemo gusle

Kad rasprodamo svu privredu, a to se očekuje uskoro, što će nama Ministarstvo ekonomije. Čime će se baviti? Znam! Pobrinulo se ono za sebe. Baviće se geološkim istraživanjima rude boksita utovarene u željezničke vagone. (Ne šalim se – donijeli su takvu odluku). Ako bude rude i ako bude vagona.
99 pregleda 2 komentar(a)
Toščelik, Željezara, Foto: Ivan Petrušić
Toščelik, Željezara, Foto: Ivan Petrušić
Ažurirano: 23.02.2019. 21:26h

Ljudi iz moje generacije sjećaju se jedne neobične, ali i neobično lijepe guslarske pjesme, koja počinje stihovima: “U danima kad na Nikšić Crnogorci udariše, Kad bijahu došli dani...”

Od kada je (ponovo) počelo višestranačje u Crnoj Gori stalno se ponavljalo “Čija Željezara, toga i Nikšić”. Mudri Englezi su (zalud) podučavali: “Nikad ne reci nikad”.

Polovinom 50–ih prošloga vijeka, kao ratnu odštetu – reparaciju Jugoslavija je dobila opremu za željezaru. Prvenstveno iz geostrateških razloga odlučeno je da se fabrika sagradi u Nikšiću. I bi tako. Napravljena je moderna fabrika, koja je, uz nekolike rekonstrukcije dostigla kapacitet od preko 300.000 tona legiranog čelika godišnje i preko 5.000 zaposlenih. Onda, kao i sada, tona toga čelika prodaje se najmanje za ekvivalent od 1.000 eura. Neću vam množiti.

Najveća vrijednost Željezare bili su ljudi. Od samog osnivanja. Neke sam poznavao. Jednog sam posebno cijenio (prof. Gluščevića), kao student, a kasnije, još više. Direktor Željezare uvijek je bio stiman makar među prvih deset Crnogoraca. A u timu desetine doktora nauka svih struka, naročito tehničkih, da ne govorim o stotinama vrhunskih majstora koji su čelik “poznavali u dušu”. Kadrovi Željezare, sami vrh Crne Gore i Jugoslavije. Da su, kojom srećom živi, ili da se “pitaju”, oni nikad ne bi prodali Željezaru. A koliko je, tek, fabrika učinila za urbano podizanje Nikšića, razvoj sporta i kulture, a posebno za razvoj privrednih preduzeća u građevinarstvu, trgovini, ugostiteljstvu. Institut za crnu metalurgiju je posebna priča. Prava naučna ustavova, u objektu sa preko 7.000m2 poslovnog prostora i četiri kompletne fabrike za proizvode manjih serija, do 1.000 tona godišnje produkcije, svaka.

Eksplozija visoke peći 80–ih prepolovila je proizvodne kapacitete. U rekordnom roku, na čuđenje i divljenje struke (i međunarodne) peć je, domaćim snagama, izgrađena “iz temelja” i stavljena u funkciju.

Nova “eksplozija” krajem 80–ih napravila je toliku havariju koja se do danas samo širila i urušavala “hraniteljicu” Nikšića. Kao neželjenu stvar, vlasnik (država) je prodavao fabriku više puta, od “za džabe” , do nekih sitnih para. Svaki put “novi vlasnik”, brzo bi izgustirao novu imovinu i vraćao je starom vlasniku dodatno iscijeđenu i očerupanu, sa ogromnim dugovima koje je plaćala država, odnosno njeni podanici. Svaka od tih prodaja oglašavana je u javnim glasilima kao genijalni potez prodavca. Pa i ova najnovija.

Došli – vratili se Turci u Nikšić. Kupili su Željezaru za 15,1 milion eura,odnosno 0,1 milion više od Dake (a gdje su otišle pare?), zatekli 308 (trista osam) radnika, investiraće 35 miliona eura, zaposliće još 200 radnika i proizvodiće 400.000 tona čelika, godišnje.

Ljudi, pa mi smo mnogo više novca, u posljednje dvije godine, potrošili u bankrot te iste firme.

Osmjesi kreatora navedenog posla pokazuju oduševljenje “u taboru crnogorskom”. Kao da su preko noći sagradili auto–put, pa nam javljaju za termin svečanog otvaranja, kao da su zaposlili onih 90 hiljada radnika na Velikoj (ulcinjskoj) plaži, ili, daj Bože, vratili bogomolje pravoslavnim Crnogorcima.

Osmijeh prodavca, pogotovu nepokretnosti, neuobičajen je. Znam iz ličnog iskustva. Prodavao sam znatan dio onoga što sam ja gradio. Poslije svake takve prodaje osjećao sam se veoma mučno.

U Nikšiću je sve prodato. A sve to su napravili Nikšićani i Crna Gora. Rusi, Amerikacni, Italijani, Turci, Slovenci, su vlasnici skoro svega preostalog u Nikšiću. Nikšićani ničim ne rukovode, osim lokalnom samoupravom. Do kada? Dok dosade novim gazdama, ili dok im budu od koristi.

Novi gazda zadržaće, svakako, najbolje i neophodne kadrove (stručnjake i radnike), ali dosta daleko od nivoa gdje se odlučuje. Možda je malo grubo reći, ali asocira - postajemo li mi ponovo “raja”, ne u smislu značenja iz sarajevskog žargona, nego u smislu značenja te riječi iz narodnih (guslarskih) pjesama. “Hoćemo gusle!”, ili “Hoćemo Ruse !” Vječita dilema. Pa evo nam ih oboje. Iz naših usta u (Božje uši). U svakom slučaju, zaposleni u Željezari moraće nešto da izdvajaju za onu vladu u Ankari, iz Elektroprivrede – vladi u Rimu, odnosno iz svake firme – matičnoj vladi vlasnika. Profit će, svakako, ići prema sjedištu vlasnika kapitala. Porezi, doprinosi, takse i drugo, prema vlasti Crne Gore, se podrazumijevaju. Prevedeno - jedna raja dva harača daje.

Oni koji bogatstvo Crne Gore prodaju strancima, za male pare, po arhaičnoj terminologiji mogli bi se nazvati vazalima, što im po analogiji, obezbjeđuje istorijsku ulogu i istaknuto mjesto u budućoj crnogorskoj epici. Najpoznatiji vazal sa balkanskih prostora je Marko Kraljević. Čuli ste za njega. Dao je i život da bi dokazao da je “vazal nad vazalima”. Ali, zato je makar pola narodnih pjesama o njegovom liku i djelu. Naravno, hvalospjevnih

Katedre za “domaće” jezike su u Nikšiću. Neka organizuju ekskurziju do Željezare, pa neka pročitaju na ulazu u fabriku, što tamo piše! Dako ih to pomiri.

Na kraju, Turci, dobro došli, skoro bi se moglo reći, doma. U svoje ime, izražavam žaljenje što smo vam nekoliko stotina godina činili razne zulume (ali i vi nama ništa manje). Obećavam, opet sa moje strane, da se to više neće ponoviti. Jer, mi smo sada jedna mirna raja, naviknuta da sluša i trpi, a koliko–toliko radi. Vjerujem da ste i vi naučili “istorijsku lekciju” i da ćete umjeti sa nama. Ne zamjerite, ili oprostite, onim starim Crnogorcima. Mislili su da će njihovi praunuci moći sami da drže imanje, da oru njive, njeguju i razvijaju zanate, proizvode za sebe i sami uređuju svoju državu. Ali, ko će znati da praunuci to neće umjeti i neće moći. Inače, i oni bi češće punili tridesetu i umirali u postelji.

Kad rasprodamo svu privredu, a to se očekuje uskoro, što će nama Ministarstvo ekonomije. Čime će se baviti? Znam! Pobrinulo se ono za sebe. Baviće se geološkim istraživanjima rude boksita utovarene u željezničke vagone. (Ne šalim se – donijeli su takvu odluku). Ako bude rude i ako bude vagona.