NIŠTA NIJE SLUČAJNO

CA blues

Lično, skoro četvorogodišnje, iskustvo sa CA (kancerom, odnosno rakom) i lavirintom crnogorskog zdravstvenog sistema uporedivo je sa bluzom
72 pregleda 1 komentar(a)
hemoterapija, Foto: Shutterstock
hemoterapija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 29.05.2018. 07:20h

Da odmah razjasnim, naslov se ne odnosi na istoimenu knjigu, sa početka sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, poznatog jugoslovenskog i srpskog pisca Milana Oklopdžića. U ovom tekstu CA ne znači Kalifornija. To je medicinska oznaka za rak (cancer): CA. Nije neophodno da se i lično suočite sa rakom, osvrnite se oko sebe. Prijatelji, komšije, kolege, poznanici. Najgore od svega, mnogo mladih obolijeva od raznih oblika kancera. Mogu se uočiti dvije stvari. Prvo, da su maligna oboljenja u Crnoj Gori u ogromnom porastu. I po broju oboljelih i po mortalitetu (zvaničnici saopštavaju da su na prvom mjestu kardiovaskularne bolesti, a na drugom tumori). Prije nekoliko godina, jedan bivši ministar zdravlja ovu je okolnost obrazložio boljim dijagnostičkim metodama, tj. mogućnostima ranijeg otkrivanja bolesti. Ovo je tačno, ali upravo zbog toga smrtnost bi trebalo da se smanjuje. A ne smanjuje se, naprotiv.

Drugo, da se po broju zloćudnih događaja i vijesti kojih smo svakodnevno svjedoci (i uzgredne žrtve), društvo u Crnoj Gori, institucije i sama država našla u kliještima svojevrsnog društvenog maligniteta. A na ove pojave, kao što i pojedinac negira simptome, „Moje pleme snom mrtvijem spava“. Oglasi li se novinar, nastoji li objektivni medij da ukaže na opasnost malignih društvenih pojava, bude tretiran kao uzročnik maligniteta. Tretiran žestokim „procedurama“, kao Duško Jovanović, kao Tufik Softić, kao Olivera Lakić... ili prljavštinom, kao Vanja Ćalović.

A imala bi država, osim obaveze da to čini, i razloga i sredstava da maligna oboljenja, na socijalnom, ekonomskom, bezbjednosnom, kulturnom i zdravstvenom planu uporno i postupno otklanja. Početak je uvijek u suočavanju sa problemom i opasnošću, koliki god veliki i opasni bili. Inače, postadosmo lideri u regionu u malignitetu svake vrste.

Lično, skoro četvorogodišnje, iskustvo sa CA (kancerom, odnosno rakom) i lavirintom crnogorskog zdravstvenog sistema uporedivo je sa bluzom. Ovaj muzički pravac nastao je početkom dvadesetog vijeka, kao muzika američkih crnaca. Izražava duhovnu depresiju i melanholiju. Zarobljenost u beznađu. Bolest, jasno je, donosi brigu i neizvjesnost. Organizacija našeg zdravstvenog sistema to uspješno pretvara u beskrajnu bluz melodiju. Uporedo sa slabljenjem i ostalih institucija (obrazovnih, pravosudnih, tužilačkih, bezbjednosnih), neminovno slabi i zdravstvo. Inače, ne bi se događali „pojedinačni slučajevi“ kao infekcija beba u Bijelom Polju, smrt porodilje za koju se znalo po prethodnom porođaju da je visoko rizičan pacijent, bezbrižnost suda i zdravstvenih institucija i zastara slučaja trovanja hranom preko stotinu osnovaca, masovno trovanje više stotina građana kontaminiranom vodom iz gradskog vodovoda u Beranama, a da njihovo zdravstveno stanje kasnije nije praćeno... I konstantno smanjenje broja specijalista u ustanovama javnog zdravstvenog sistema. Među izabranim ljekarima ima vrhunskih dijagnostičara, pod uslovom da mu sistem dozvoli da se bavi pacijentom. Ali, sistem to ne dozvoljava. Program predviđa - deset minuta po pacijentu. A isti taj sistem predviđa da kod izabranog ljekara dolaze pacijenti čije liječenje sigurno ima dug period, recimo onkološki pacijenti, uglavnom za upute. Za specijalističke kontrole, laboratoriju, ultrazvuk, RTG, MR, CT, itd. Zavisno od okolnosti, nešto na mjesec dana, nešto na tri, nešto na pola godine... godinu, po potrebi. Pitam se da li se neko iz „paramedicinskih institucija“ Ministarstva zdravlja, Fonda, Instituta za javno zdravlje, dosjetio da onkološki pacijenti uz zdravstvenu knjižicu mogu imati i posebnu ispravu na osnovu koje se obavljaju brojne neophodne kontrole. Izabrani ljekari imaju dovoljno posla i pacijenata i bez toga da se bave pisanjem uputa za kontrole onkoloških pacijenata. Uostalom, to važi i za druge pacijente sa dijagnozama hroničnih bolesti. S druge strane, onkološki pacijent koji prima hemio terapiju, zbilja je ugrožen čekanjem u punoj čekaonici, laboratoriji i sl.

Da ne bi bilo nedoumice, u zdravstvenom sistemu Crne Gore su dvije kategorije ugroženih građana: pacijenti i ljekari (uz njih i ostali medicinski radnici, neminovno). Postoji i paradoks - mi pacijenti imamo nekoliko mogućnosti: ozdravljenje, uspostavljanje nove zdravstvene ravnoteže i odlazak sa ovoga svijeta. Ljekari nemaju izbora, osim da se spakuju i odu u inostranstvo, što sve više i čine.

Sada o CA iskustvu u rečenom skoro četvorogodišnjem periodu. Sažeto - ni jedne jedine primjedbe (negativnog zapažanja ili uočenog propusta) ljekarima ili medicinskom osoblju na Klinici za onkologiju i radiologiju, u Domu zdravlja Blok 5, u Centralnoj laboratoriji KC. Osim zapažanje da zapravo zdravstveni sistem indukuje zbrku i različita ograničenja. Skorašnji događaj to dobro ilustruje. Za onkološke pacijente postoje dva konzilijuma, specijalistički (recimo, onkološko-ginekološki) i opšti onkološki. Konzilijarno se odlučuje o terapijama, dijagnostičkim procedurama i sl. Nakon šest ciklusa hemoterapije, na predlog interniste onkologa, prvostepeni konzilijum je odredio da mi se evaluacija uradi snimanjem na PET skeneru. Fond ima ugovor za ovu vrstu dijagnostike sa Kliničkim centrom Srbije, Beograd, i klinikom Aćibadem, Istanbul. Troškove puta i dijagnostičke procedure plaća Fond zdravstva CG, a pacijent troškove smještaja. Do sada sam išla tri puta na PET CT u Beograd, a jednom u Istanbul (tada skener u Beogradu nije radio). Svaki put je konzilijum odobrio i pratioca, ali sam samo u Istanbul, februara 2016. išla sa pratiocem. Sada konzilijum odlučuje da nije potreban avion (nakon hemioterapije i mlađi i jači organizam bude prilično iscrpljen), a ni pratilac. Da je ponestalo para nakon predsjedničkih i lokalnih izbora, jasno je. Biće da je konzilijum dobio nalog za strogu štednju. Ako pacijent ne može da izdrži deset sati vožnje autobusom ili neizvjesno koliko dugu vožnju vozom, niko mu ne ograničava da plati avion (biće refundirana autobuska ili vozna karta, ali nju nemate). A možda zdravstveni sistem ima i nepisana pravila, da se oko nekih pacijenata ne treba više truditi i iscrpljivati tanak zdravstveni budžet. Pomišljam koliko sam zakinuta ulaganjem 45 godina u ovakav zdravstveni sistem. I čije li sam sve zdravstvene ekstravagancije po inostranstvu svojim uloženim novcem plaćala?

A zvuci CA bluza melanholično se šire oko nas.

Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")