STAV

Farbanje krpe

“Evo samo 22 godine kako spremamo taktiku za dolazak na vlast, kad ovi zakazuju izbore. Nije pošteno”. Izbori su planirani za kraj ljeta, kada će od turizma biti prikupljena neka “crkavica”, kada su bašte pune voća, kada se i u šumi ne može ostati gladan
2 komentar(a)
Mans još 5 dana, Foto: Luka Zeković
Mans još 5 dana, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 23.02.2019. 23:36h

Crna Gora ima zastavu, himnu i grb, usvojene, koliko znam, u zakonskoj proceduri. Crna Gora nema radnih mjesta, nema plata – penzija (para) od sopstvene zarade, a veliki dio naroda nema ni hleba. I bukvalno.

Vlast – država nam nudi novu zastavu, novu himnu. Vlast – država nam ne nudi radna mjesta, zarađene plate, davno zarađene penzije, hljeb. Zaduženost ubrzano raste, a to znači da pozajmljujemo od svojih unučadi.

Zima ’43. na žabljačkim Pitominama. Rade, uz svoju djecu ima obavezu da pomogne da se prehrane i brojna djeca od brata, kojeg su te godine strijeljali Njemci, a najstariji sinovac, prije dvije godine poginuo na Pljevljima. Žabljak nije žitnica ni ljeti. Zimi nema ni koprive. Peta ofanziva, osim brojnih pogibija, odnijela je i skoro sve što se pripremalo za zimu. Veče. Djeca oće leba , kojeg nema. Dosjetljivi Rade uzme neku limenu šerpu, počne u nju da “udara” kao u daire, djeca se naigraju, umore i zaspu, ne tražeći leba. Rade je bio bistar seljak. Znao je da prazna šerpa neće pomoći i sjutradan.

Naša “šerpa”, naše “daire” su zastava, himna, jezik , kao i vječiti “neprijatelji svih boja”, a naročito žutih (majica).

Na primjer, zastava. Jedva je prošla na Skupštini. Taman se malo navikli, pa ne valja. Nekima se nikad nije ni sviđala. Kažu, nije zastava kontinuiteta. Kojeg? Čijeg? Svi dokoni “moleri” farbaju novu zastavu. Preteklo im nešto boje od Vaskrsa, pa da se ne baci. A krpa, makar, ne fali.

Himna nije po volji “prvog čovjeka” Crne Gore. Od kada je ustoličen, reklo bi se, to mu je jedina briga. Muzika mu se dopada, riječi bi nekako i podnio, ali autor teksta? Carska se ne poriče ! Himna se mora promjeniti “pa šta košta da košta”. A ja, stari prevaziđeni ekonomista, kontam da bi, možda, bilo jeftinije promjeniti “prvog čovjeka”.

Jezik? Neprijatelji? Šta da vam pričam kada sve znate.

Zašto je, baš sada, kako kažu pred sami početak pregovora sa Evropom, najvažnije da mijenjamo himnu, zastavu, jezik. Svi crnogorski i evropski zvaničnici su jednoglasni da muabet sa Evropom počinje pričom o organizovanom kriminalu i korupciji, pravdi i pravosuđu. Na svim “važnijim” svjetskim jezicima, pa i na ova četiri naša, riječi korupcija i kriminal skoro se jednako pišu i čitaju, a isto znače, tako da “jezička barijera” nije opravdanje ako, slučajno omanemo u tom poslu.

Zašto “šerpe” i “daire”, zašto “dimne zavjese” uvijek tempirane na neki važni trenutak. Pa i ovog puta. Naš mlađani premijer otišao na čestitku svom talijanskom kolegi. Šta li mu je, zaboga, ponio na poklon a da se ne zarumeni. Pričali su nešto i o poslu, reklo bi se prema talijanskim novinama. Naši novinari izgleda, nijesu imali pravo prisustva. Šteta! A šta je dogovoreno saznaćemo kad stigne faktura, a ode struja. Kao i vazda. Tako je bilo i sa Željezarom, Telekomom, a naročito KAP-om (i šakom). Za to vrijeme, “doma” je zastava najvažniji problem.

Kad smo, već, kod KAP-a. Ko se još sjeća vanredne sjednice Skupštine po onom februarskom kijametu i odluke da se Dojče banci plati 22 miliona eura. Ko se sjeća i usputnih, a prekrupnih zaključaka. Niko! Ni Vlada, ni Ranko. Njemce smo isplatili. Cifra je veća nego što će biti bruto prihod od njemačkih turista ove godine. A ko je donio odluku da se mađarskoj i ruskoj banci isplati onih 110 miliona eura od “poravnanja”. Niko! A oće li se platiti? Hoće! Kada se gaće jednom skinu ostalo je rutina. A Rusi? Svako kilo aluminijuma je njihovo. Struja, porezi, doprinosi, plaćanje garancija? E, to je naše. Vjerovatno da ovi Rusi imaju neke čarobne trave.

Da sve ne bude sumorno, napokon, jedna radosna vijest. Vlast obećava prijevremene parlamentarne izbore. Mora da je dosadila vlast klasi na vlasti. Tri puta izbori u šest godina. Ovoliko demokratije može i da naškodi. Ni u čemu ne treba pretjerivati. Milo kaže da kad uđeš u četvrtu godinu vlasti, svi izbori su redovni. Čemu žurba kada je siguran da će opet pobijediti. Ili možda, nije siguran. Zašto se izbori zakazuju šest mjeseci prije isteka mandata? Zašto se to vrijeme ne iskoristi da se završi nešto od silnih datih obećanja? Možda zakazivač izbora zna da će stanje u Državi biti mnogo bolje u septembru ove, nego u martu iduće godine. Ili se u tih šest mjeseci planira (mora) oposliti nešto što baš i neće biti po meraku najšireg puka.

Opozicija se ne veseli. Kao da ih čujem: “Evo samo 22 godine kako spremamo taktiku za dolazak na vlast, kad ovi zakazuju izbore. Nije pošteno”. Izbori su planirani za kraj ljeta, kada će od turizma biti prikupljena neka “crkavica”, kada su bašte pune voća, kada se i u šumi ne može ostati gladan.

Neki beskućnik u Baru imao je naviku da ide u “posjete” u vrijeme ručka. U početku to i nije svima smetalo, ali vremenom... Primjeti “nezvani gost” da ga izbjegavaju. No, utoliko dođe jun kada sazrijeva jedno sezonsko voće, koje niko ne brani. Nahranjeni “veselnik”, da bi se osvetio negostoljubivim domaćinima, prozbori: “Trt vi ga Barani, došle su murve”. Ali, i murve prođu. Ko ne napravi pekmez, čeka nove murve. Ako dočeka?

Naš prezauzeti ministar pomorstva i saobraćaja stigao prije neki dan u Bar (i Ulcinj) da obiđe gradilišta. U Baru bulevar koji je zanavijek odvojio pola grada od mora, naravno suprotno GUP-u, a kako će brojni pješaci preskakati preširoku “pistu”, koga briga. Usput nam obeća da će prodati pola luke Bar, koji je već ogradio žicom i međom, rukovođen “pozitivnim” iskustvom od prodaje Marine, Pomorskih poslova i Rumijatransa. U međuvremenu je ukinuo Upravu pomorske sigurnosti, sa sjedištem u Baru.

Ministre, zašto prije prodaje luke Bar ne pokušaš da u upravu luke dovedeš nekoga ko je, prije postavljenja bar jednom došao u luku, pa bilo to i sa đačkom ekskurzijom. Ako takvih nema u Crnoj Gori, poslije 23 godine ove vlasti, probaj nešto kao rukometašice, košarkaši, a evo i džudisti. Potroši 100 hiljada eura, makar od onih para za studije o opravdanosti izgradnje željeznice od nigdje do ničega. Sa ljudima koji poznaju lučko poslovanje nikada ne bi mogao ovako rasparčati luku Bar, a sa ljudima, nezavisnim i koji je vole, a koji se ne plaše, ne bi mogao, lučku upravu preseliti u Kotor.

Zato su “šerpe” i “daire” tako često pri ruci da se smetne sa uma ili ne čuje i ne vidi sumorna svakodnevica i njoj slična budućnost.

A naš “Rade”? Boga moli i uspijeva da spavamo što duže i neprekidno, bar koliko i dvije generacije međeda, zajedno. Dok sve prođe.