Podgorička publika je najgora na svijetu i sačinjena je od osoba kojima ništa ne promiče i koje će iskoristiti svaku, pa i najmanju grešku da nemilosrdno kratkom upadicom ponize autora na oduševljenje svih prisutnih. Na AVIFestu su prikazane tri TV emisije Brčka Brčkovića o Podgorici, rađene prije desetak godina. Sala je bila zaista ispunjena do posljednjeg mjesta, a ekipa opasna. Dobar dio publike činili su navijači Varvari, a jedan dio i filmski fanatici. Međutim, tri emisije su ispraćene aplauzima i oduševljenjem.
Kako to da izuzetno zahtjevna publika dobro prihvati emisije stare desetak godina? Odgovor leži u ideji i autentičnosti, dok danas daleko od toga da ima emisija koje se mogu pohvaliti titulom da su uopšte gledljive, a kamo li da će se ikad prikazivati pred punom salom. Takođe se postavlja pitanje kako je moguće da je televizija Blue Moon (kasnije televizija MBC) koja je više važila za treš servis nego za edukativno-informativni program, proizvela nekoliko savršeno autorskih emisija?
U tim emisijama se prepoznaju entuzijazam, talenat i volja. Akcenat je stavljen na probleme koji su tad bili jedva vidljivi, a koje danas ne možemo mimoići. Jedan od najboljih djelova je intervju u sad već pokojnoj kafani DC sa ljudima koji namjerno ne žele da se uklope u tadašnji šablon grada. Ta priča se savršeno uklapa u uvodnu riječ Brčka Brčkovića i kratki omaž koji je dat zgradi Kino Kultura.
Brčko navodi da je Kino Kultura mjesto gdje su Podgoričani (Titograđani) prvi put u životu vidjeli film i prvi put se poljubili. Nameće se užasno poređenje kakve to generacije dolaze koje će prvi film odgledati u Delti i tamo se prvi put poljubiti. Da li može Delta da zamijeni Kino Kulturu?
Od Brčka je krenula i inicijativa da se AVIFest pretvori u instituciju koja bi vremenom pomogla mladim ljudima da čak snimaju i igrane filmove. Međutim, uvijek je problem polet i angažovanost naroda. Kad je rušena zgrada Kina Kulture, koja je morala biti pretvorena u klub ljubitelja filma ili kinoteku, svega nekoliko građana je došlo da protestuje. Tužno je što ih mogu lako nabrojati: Srđan-Dido Stanojević, Ljiljana Raičević, Aco Šćekić i Brčko Brčković, dok je Momir Matović snimao rušenje zgrade, pa se nadam da će nekad napraviti omaž-film.
Može se povući paralela između rušenja Kina Kultura i ophođenja države i naroda prema Živku Nikoliću. Sve je više dešavanja posvećenih Živku Nikoliću, i konstatno se govori o tome koliko nas je Živko Nikolić zadužio. Da li moguće odužiti se čovjeku čiji su filmovi važili za vrhunsku umjetnost širom svijeta, dok je u Crnoj Gori umjetnik umirao od gladi? Ljudi koji predvode lamentiranje nad Živkom i njegovim filmovima su njegovi savremenici i bili su aktivni članovi aparata ove države za vrijeme njegovog propadanja, tako da ponekad omaži djeluju licimjerno.
Živko je snimio film o hidroelektrani koju smo nakon rata prvo napravili, pa onda shvatili da tuda neće teći voda. Film o hidroelektrani koja prazna zjapi i ima svog naoružanog čuvara je uspješno prikazan u Beogradu, a iz tadašnjeg Titograda je pošla grupa brižnih građana za Beograd da pronađe i premlati Živka jer prikazuje iskrivljenu sliku i bruka Crnu Goru. Isti je mentalitet i sklop ljudi koji su išli da tuku Živka Nikolića i onih koji su rušili Kino Kulturu, jednu od tri zgrade koje su preživjele i njemačko i savezničko bombardovanje, ali nisu oholost i želju za što više stanova i garaža u centru grada.
Bonus video:
