iz londona, s ljubavlju

Čelzi, ili plavo nebo nad Londonom

Mišljenje o njemačkom fudbalu u mozak mi je usađeno od djetinjstva, kada je moj otac vidno očajavao zbog utakmice Jugoslavija – SR Njemačka, iz 1976. na kojoj je do samog kraja izgledalo da će Jugoslavija pobijediti, a onda su Njemci izjednačili, pa poveli, na kraju pobijedili rezultatom 2:4
108 pregleda 0 komentar(a)
Bajern - Čelzi, Foto: Reuters
Bajern - Čelzi, Foto: Reuters
Ažurirano: 26.05.2012. 19:05h

Planetom kruže mračne tvrdnje da se knjige sve manje čitaju, a, opet, danas je, više nego ikada, za dobru prođu potrebno imati dobru ‘priču’. Izgleda da žudnja za naracijom nije na umoru; u pitanju je samo lijenost. Ljudi ne vole oči da zamaraju tim prokletim slovima, a i vremena je sve manje (mada vrijeme smatram lično-prilagodljivom – bespoke – kategorijom).

Kad samo ne bi taj akt čitanja bio tako naporan i spor, naracija bi živnula, ponovo postala uticajna, kao iz doba njene najveće slave.

Evo, tako razmišljajući, otvara mi se pred očima nova mogućnost jedne divne profesije: pričateljka, odnosno pričalac. Osoba, plaćena po satu, koja obilazi domove, ustanove, žurke, proslave, zaljubljene ili odljubljene parove, djecu – naravno, i priča im priče, čita im knjige. Uz deset posto popusta, pričateljku ili pričaoca mogli biste iznajmiti za čitav dan, vikend, ljetnji raspust... Malo glumačkog talenta ne bi bilo na odmet, kao ni detaljna provjera policijskog dosijea. Ipak pričanje priča može imati hipnotičko dejstvo. Ovdje mi se ideja lagano gasi. I taj bi posao brzo počeli dobijati ‘podobni’. Proradile bi veze.

Termin ‘priča’ odavno je, kao kolokvijalizam, raširen u Hrvatskoj.

Hrvoje, prodavač voća i povrća sa Trga Britanac, rekao mi je da ‘njegove jagode i trešnje imaju najbolju priču na placu.’

Morana, dizajnerica interijera, kaže za goropadnu podnu lampu da ‘zahtijeva prozračan kut da bi njena (lampina) priča mogla biti ispričana.’ A kakvu tek priču imaju pločice u kupatilu: samo dodamo zaplet i dobijemo roman. Psiho-triler.

F.K. Čelzi šampion je Evrope (napokon) jer trenutno ima najbolju priču, čija je moralna potka klasična i jednostavna: pare ne kupuju ljubav. Zbog te su priče oni danas na vrhu haotične Evrope sa poljuljanim moralnim jedinstvom.

Kada je 2003-će Roman Kontroverza Abramovič kupio kompaniju koja je vlasnik FK Čelzi, odlučio je da će taj klub biti njegova omiljena igračka. Odmah je svoju igračku ‘nabudžio’ najskupljom opremom na tržištu. Naredne je godine pobjednik evropske Lige šampiona bio - Porto. Abramovič je tada kupio i trenera Porta, Murinja. Iz sasvim lične potrebe, kupio je i Ševčenka: da ima s kim da razgovara, govorili su, jer Roman tada još nije znao engleski jezik.

Kupo-prodaja igrača izgubila je ravnotežu, ali je Čelzi dobio ‘priču’. Od lokalnih ‘plavih’, razvijao se u klub o kome se govori, koji ljudi, strastveno, ili vole ili mrze.

Imao je i snažne likove: doktor ćutologije Roman; svemoćni Drogba, svemu naredan; dobri engleski momak, Frenki Lampard; nepredvidivi Teri, ipak sa kvalitetom tipičnog timskog ‘mejta’; osobenjak i survajver, Čeh; neprilagođeni posrnuli idol, Ševčenko; Murinjo, the special one.

No, i pored takvih likova, priča nikako da krene isključivo naprijed. Imala je mnogo loših poglavlja; falila joj je suština stvari, kao romanu kakvog režimskog pisca. Ulaganja i očekivanja bila su prevelika; rad na sebi, povezanost sa publikom - a ne sa vladajućom klikom – na niskom nivou.

I baš kada su pali najniže, ove sezone, otjeran je još jedan glavni trener, a privremeni mandat dat je ‘treneru iz svlačionice’, Robertu di Mateu.

Privremena su rješenja najduža, kažu diplomate. Čula sam ih to da govore.

Šta je Robi uradio igračima? Šta im je rekao? Mislim da ih zna natjerati na razgovor, a onda ih zna i slušati. Uvijek najbolje rješenje. I kada su svi čuli ‘priče’ jedni drugih, shvatili su da se rukama golim mora razgrnuti hrpetina para, i sa njenog se dna na svjetlo dana mora izvući srce.

To se odmah vidjelo na terenu.

Ja sam to vidjela. Do tada su mi bili simpatični, moji lokalni ‘plavi’, ali kada sam im vidjela srce, počela sam im pratiti utakmice. Voljela sam ih i kada su gubili. Znate ono, kada čitate neku tako dobru knjigu, pa želite da upoznate pisca te knjige? (Misao posuđena od Selindžera.) Tako sam i ja poželjela da pratim treninge svoga tima. Slutila sam da su im treninzi spoj discipline, velike izdržljivosti i dobre zabave među prijateljima. Moderno gladijatorstvo.

Porazili su popularnu Barsu. Prvo vizuelno, onda duhom.

Kada su na red došli Njemci, voljela sam ‘plave’ i dalje, još i više, jer sam mislila da neće dobiti taj Bajern pod vođstvom trenera sa licem starog pomorca od hiljadu vjetrova. Ali tada sam već znala da je ‘plavima’ stalo i da će se boriti. Nedostajao mi je Ivanović na terenu; i Ramirez.

Mišljenje o njemačkom fudbalu u mozak mi je usađeno od djetinjstva, kada je moj otac vidno očajavao zbog utakmice Jugoslavija – SR Njemačka, iz 1976. na kojoj je do samog kraja izgledalo da će Jugoslavija pobijediti, a onda su Njemci izjednačili, pa poveli, na kraju pobijedili rezultatom 2:4.

‘Njemci igraju istim ritmom dok ne čuju pištaljku za kraj,’ govorio je otac godinama nakon toga.

Ali, ovaj mi je Bajern, u poređenju sa Čelzijem, od početka djelovao kao ‘klub bez svojstava’. Jedino se njihov golman, drugi najskuplje plaćeni golman u istoriji fudbala, mladi Neuer, trudio da isijava neku osobenost. Ima, blago rečeno, nadmeno držanje; skakuće po golu da zbuni protivnike; da, valjda, oni pomisle da je na golu nekoliko Neuera, a ne samo jedan. Ipak, u finalnom sukobu ličnosti, kod pucanja penala, kod presudnog Drogbinog šuta, nije izdržao.

Skakutao je, skakutao, ali se na kraju ipak bacio na sasvim suprotnu stranu, kao da je pobjegao od lopte igrača, koji se nije mnogo ni zaletio za udarac. Nonšalancija u izvedbi: sigurni odraz vrhunskog talenta.

I, jedan londonski klub prvi put u istoriji, osvojio je Ligu šampiona.

Mnogi i dalje strastveno mrze Čelzi. Najviše zato što je vlasništvo jednog nepristupačnog Rusa. Traženje dlake u jajetu: insistiranje na činjenici čiji je klub lavljeg srca.

Ili, što reče Baro Živković kada je bilo primijećeno da već duže vrijeme vozi neki mercedes, pa su ga pitali ljudi, zajedljivo: ‘Baro, čiji ti je taj mercedes?’

‘Nije važno čiji je,’ odgovarao je Baro. ‘Važno je kome služi.’

Uostalom, ako već Roman Abramovič nije pristupačni ‘mejt’, njegov sin, podizan i školovan u drugačijim uslovima i okruženju, izgleda kao da jeste. Taj se mladi sve vrijeme dirljivo smiješio kroz suze.

Svaka se dobra, klasična drama završava stupanjem na scenu mladog heroja koji je bolji od svog prethodnika.

Sjetimo se ‘Hamleta’ i Fortinbrasa.

Mnogo dobra priča.

Preporučujemo za Vas