Neko drugi

Čuvari revolucije

Đukanovićev režim je od Miloševića preuzeo jezik dominacije. Ideje koje je independidstički pokret devedestih suprostavljao Miloševiću i njegovim ovdašanjim ispostavama danas na protestima okupljaju najbolje što ova zemlja ima. Đukanović i njegov režim nasiljem samo mogu da svoj poraz učine težim
82 pregleda 14 komentar(a)
Đukanović, Bulatović i Milošević, Foto: Arhiva Vijesti
Đukanović, Bulatović i Milošević, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 26.05.2012. 08:33h

Šta je zadatak revolucionara kad revolucija pobijedi? Svi revolucionari bi se složili u jednom, da treba obezbijediti da ne dođe do kontrarevolucije. Kako to ostvariti, o tome gotovo nikad u istoriji revolucionari nijesu bili jednoglasni. Stvari su komplikovane zbog onog svojstva ljudske prirode koje pisac opisuje riječima: “Pravi problemi počinju tek onda kad čovjek dobije ono što želi”.

Na pitanje šta da se radi poslije 21. maja 2006, crnogorski independisti su masovno odgovorili - živjeti od zasluga. Po modelu po kojem su učesnici NOB-a postali Titovi profesionalni čuvari revolucije. Uz malu doradu. Miloševićevi AB revolucionari i saborci iz doba genocida u Srebrenici, treba da igraju ulogu ovovremenih nosilaca spomenice od 1941.

Problem sa čuvarima revolucije, kako Titovih i Homeinijevih, tako i Đukanovićevih, je to što postaju kočničari progresa. Društvo u kojem ne postoje snage koje iniciraju promjene, urušava se. Stoga je konačni rezultat uspješnih čuvara revolucije – propast revolucije. Tako je bilo uvijek u istoriji kad revolucija nije uspjela da ostvari vrijednosti zbog kojih je pobijedila.

Crnogorski independistički pokret ne bi uspio da je bio samo pokret za nacionalnu slobodu Crnogoraca. Uspješnim ga je učinilo to što se protiv velikosrpskog nacionalizma borio idejom slobode i jednakosti za sve crnogorske građane i podjednako donosio nacionalnu slobodu za Bošnjake, Albance i Hrvate kao i za Crnogorce. Pobijedio je demokratskom procedurom jer je i crnogorskim Srbima garantovao nacionalnu slobodu i bliske odnose Crne Gore i Srbije.

Konačno, odlučujuće za njegov uspješni hod bilo je to što je nosio ideju demokratizacije na koju se, u suštini, svodi realizacija pobrojanih ciljeva.

Umjesto razvoja demokratije u postreferendumskoj Crnoj Gori gradi se lična vlast i diktatura. Po ocjeni uglednog Foreign Affairs, Crna Gora je zaokružena kao mafijaška država u kojoj se državni interes ne razlikuje od interesa organizovanog kriminala. Vladajući režim je neuspješan u svim oblastima društvenog života i za posljednje sredstvo legitimiteta uzeo je – nacionalizam. Sve više liči na Miloševićev režim protiv kojeg se borio crnogorski independistički pokret. Od njega je preuzeo namrgođenost i jezik dominacije. Umjesto da integriše »poražene« i »gubitnike u tranziciji«, režim je uveo diktat sile. Čuvari revolucije koja je donijela nezavisnost postali su vođina pretorijanska garda.

One independiste koji smatraju da su sloboda i pravda neodvojive i zalažu se da ideali pokreta za nezavisnost iz 1990tih postanu stvarnost, proglasili su izdajnicima i odpadnicima. Ludilo prima takve razmjere da je jedan profesor filzofije u dijaspori toliko oslijepio od nacionalizma da zahtijeva da se uhapsi profesor matematike koji je odbio da se učlani u čuvare revolucije. Profesor etike u dosluhu s udbom vrišti, kakva je to država koja ne može smisliti izgovor da hapsi izdajnika.

Kad je naša novinarka 1991. otišla da izvještva sa Dubrovačkog ratišta i Đukanovićeovoj postaji na ulazu u ratnu zonu pokazala press - karticu, oficir ju je upitao da li zna da sa iskaznicom Monitora može da se dogodi da se ne vrati kući? Odgovorila je da je takvu mogućnost uračunala.

I današnji Monitorovi novinari su uračunali da im režim (još isti onaj iz dubrovačke epopeje) može napraviti velike nevolje ako produže da brane pravdu i demokratiju. To znači da neće odustati od borbe da Crna Gora bude zasnovana na idealima bez kojih mala republika ne može preživjeti kao nezavisna država: sloboda, jednakost i solidarnost, bez supremacije bilo koje društvene grupacije nad ostalima. Sve ostalo bi bila izdaja naših devedestih.

Što se tiče Đukanovićevih čuvara revolucije, njihove medijske i doušničke snage će u nedalekoj budućnosti biti nedovoljne. Na građanskim protestima već učestvuju hiljade “izdajnika” koji ne prihvataju raj čiji su oni čuvari. Ideje koje smo devedesetih suprostavljali Miloševiću i njegovim ovdašanjim ispostavama danas okupljaju najbolje što ova zemlja ima. Đukanović i njegov režim nasiljem samo mogu da svoj poraz učine težim.

Preporučujemo za Vas