Kad sam objavio prvi roman „Budva, bagra i blud“ 2011. godine, bilo je mnogo onih koji su i bez čitanja kritikovali knjigu, sudeći samom naslovu koji im je u to vrijeme bio prejak da sažvaću i progutaju, što je razumljivo. Tvrdili su da Budva ne zaslužuje takve riječi, naročito ne u samom naslovu. Mnogi su tada vjerovatli da Budva i dalje ima više veze sa Starim gradom i Slovenskom plažom nego li sa Trokaderom 1 i Trokaderom 2, Splendidom, zgradurinama, Majamijem, Renesansom i ostalim kafićima uz obalu.
Zatim su uslijedila hapšenja, pa su u Spuž otišli redom Svetozar Marović, Lazar Rađenović, Kuljača i još rodbine Marović. U međuvremenu su Marovići okajali grijehe kešom, pa su postali neuhvatljivi, a njihove grijehe ispaštaju u Spužu ovi manji u lancu budvanske graditeljske ishrane.
Promijenila se slika Budve, od „mati moja“ i „kraljice Mediterana“ ostala joj je betonirana haljina i kriminal, Budva je grad koji se pominje u hip-hop pjesmama i rimama, u kom se ne osjeća više miris mora. Kad se zatvarala bibiloteka, bilo je građana koji su digli glas, ali biblioteke se brane čitanjem na vrijeme. Mnogo je legata i zadužbina otišlo u nepovrat tako što su preko noći pripali sumnjivim urbanistima i graditeljima.
Kad se u Budvi promijenila i vlast, mnogi su se nadali da će se promijeniti i atmosfera, da neće Budva biti grad pljeskavica i koketiranja sa lakim zvucima iz ogromnih zvučnika. Ali nije se Budva vratila sebi, isprazne su priče da teži da bude opet „Budva grad teatar“. Toliko u tom gradu ima štandova, nabijeni su jedan do drugog, prodaju se ljigavci svih boja, majice sa svim mogućim likovima, od super-heroja pa do Tita, Draže i Putina. Na svakom ćošku su nakaradni privjesci, kučići što mrdaju glavom lijevo-desno, turističke agencije i karte, kape, peškiri, šalovi, ali rijetko gdje ima knjiga. Toliko rijetko je vidjeti štand sa knjigama, a kako i neće kad je od silnog broja štandova na tenderu za knjige odobreno sve 2 (slovima: dva)!
Neki će reći, to odgovara potražnji, ali to nije istina. Bio sam prije par godina gost Grad teatra i na Trgu pjesnika bilo je svijeta, i prate se promocije. Ima ljudi, samo nemaju priliku da uživaju često jer su izgleda ugađanje ukusu mase i laka zarada prioriteti. Otuda čudi da izgleda nijedna vlast, ni stara ni nova nema mnogo sluha da promijeni imidž Budve, da dočeka ljude sa više štandova na kojima su knjige o Budvi, Stefanu Migrovom Ljubiši, Mediteranu, Crnoj Gori, i uopšte jednom dozom književnosti i kulture. Istina, nije isplativo kao ljugavci, ali značiće gradu mnogo više, i možda će se zbog tih knjiga turisti vratiti i doći neki novi. Tako rade za dobrobit grada bukinisti u Parizu pored Sene, u Lisabonu, Solunu, Trstu, dok u Londonu i u metrou i autobusima na mini-displejima redaju se stihovi njihovih najboljih pjesnika kao pozdrav i inspiracija putnicima.
Tako to rade ozbiljni gradovi koji su odabrali imidž ispred puke zarade, knjige i gradske vodiče ispred ljugavaca i peškira. Hoće li Budvani među sobom da se prepiru oko bilborda, ili će da gledaju ka naprijed i budu usmjereni ka kulturi i gostima, vidjećemo.
Bonus video:
