Ne znam kako da ti kažem. Kolikogod tumaram i prebiram po rječniku maternjega jezika ne uspijevam naići na riječi kojima bih do kraja izrazio težinu i dubinu uvrede, tuge i boli koji mi je zadat na groblju u Domžalama kraj Ljubljane - priča moj prijatelj.
Nas dvojica se odavno poznajemo.On je, uvjeren sam, istinit čovjek. Nije sklon pretjerivanju.
Ako imaš malo strpljenja, obraća mi se moj drugar, htio bih prethodno, najkraće, istaći svoj doživljaj, svoje saznanje, svoju ljubav prema toj zemlji i njenim ljudima, među kojima je znatan broj mojih poznanika, kolega i prijatelja. Želim da me shvatiš, da ti prethodno predstavim ono što nosim u duši i što zovem - Moja Slovenija.
Od mene dvije godine starija, moja sestra Persa, udala se za čestitog čovjeka Franca Deželu, Slovenca, rudarskog tehničara iz Domžala kraj Ljubljane. Radio je nekoliko godina u rudniku Šuplja Stijena kraj Pljevalja.
Dobili su divno dvoje djece - starijeg sina Mirka i mlađu kćerku Vesnu. Posljednjih godina živjeli su u skromnoj, lijepoj kućici u Domžalama. Franc je doživio saobraćajnu nesreću i nakon tri-četiri godine preminuo.
Mirko je stasao u kršnog, otmenog i pametnog momka. Oženio se i dobio divnoga sina Blaža. Nešto kasnije i Mirko se razbolio (leukemija) i preminuo.
Za života, kao zreo, mlad čovjek, uključio se u lokalnu jedinicu opštenarodne odbrane, da štiti svoju Sloveniju od takozvane Jugoslovenske narodne armije, koja je krenula na razaranje njegove domovine. Zabrinut za život jedinca sina svoje sestre, pozvao sam je telefonom iz Titograda da Mirka pošalje kod mene u Crnu Goru, dok taj zulum u Sloveniji prestane. Hvala ti, brate moj, za brižnost, ali neću Mirka poslati tamo. Mirko je Slovenac, i treba da brani svoju domovinu koja je ugrožena od neprijatelja.
Zadivila me je tom svojom uzvišenošću i hrabrošću. Odao sam joj poštovanje. Priznao sam njenu nadmoć nad mojom drhtavicom.
Kad sam je, posljednji put za njenog života, posjetio u malom stanu u Ulici Ivana Pengova 18, u Domžalama, dok smo na terasi ispijali jutarnju kafu, namah me pita hoću li, kad ona umre, doći da svojom rukom spustim njenu urnu u grobnicu pored urni Franca i Mirka. To mi je posljednja želja, kaže Persa. Ti si književnik, pjesnik.Vi ste neka nebeska čeljad. Do palata i dvoraca, u kojima vi maštovito živite, mi seljački čarapani ne možemo doprijeti.
Ne, ne - kažem joj - griješiš. Nije se poezija rodila ni u vili ni u dvorcu, ni u kakvoj palati. Koliba je rodni dom pjesnika i poezije, a nebo je kolibina terasa. Pa zato nije mala ni „kuća“ koja ima toliku terasu.
A i u srcu nebodera i palata treperi koliba. I danas, kao brdsko čeljade, često stanem na stranu snjegova i mećava, kad vidim kako odlučno brane svoj čisti obraz od noćnih tmuša.
Nadmenost, umišljenost - to nijesu pjesnički atributi, to su slike praznine. Kad kopno povjeruje da je pobjednik, okean ga pljusne talasom po nosu. Čim su naše želje, nade i nadahnuća postale krilati konj, tada je najvažnije znati kad da se poslužimo mamuzom a kad dizginom. I čovjek treba da živi i radi po pravdi, kako bi umro po nepravdi.
Tom tiradom sam prekinuo njenu misao o posmrtnoj želji. Ko zna ko će prije preminuti, ti ovdje ili ja onamo. Ako se smrt dogodi tebi prije no meni, doći ću, makar puzao.
Sloveniju volim nimalo manje nego li svoju rodnu Crnu Goru. Znatan dio njenog prostora sam i obišao i neposredno upoznao - nešto kao lovac, zajedno sa Francom, nešto u toku služenja vojnog roka (Ajdovščina, Vipavska dolina, Kamniški Alpi).
Evo samo nekolika razloga toj mojoj ljubavi.
Ponosim se što je moj komšija - komunista, ustanik i prvoborac u Sloveniji - Boško Dedeić, zvani Pop, postao komandant slovenačke partizanske brigade, a poslije junačke pogibije, na planini Vojštici, sahranjen je u zajedničku grobnicu sa svojim ratnim drugom Janezom Vilfanom.
Zajedno su i poginuli.
Nakon jednog intervjua sa Božidarim Jakcem, za „Pobjedu“, Jakac me je, na svoj izuzetan način, promovisao za člana svoje porodice, nakon čega sam sticao pravo da mu se obraćam intimno, sa - Dori. Tražio je i da mu, nakon toga, u taj njegov specifični brevijar upišem i neku svoju pjesmu, što sam sa zadovoljstvom učinio.
Stigla mi je tužna vijest da je moja sestra Persa preminula, i da će polaganje njene urne u zajedničku raku sa mužem i sinom biti obavljena na mjesnom groblju u Domžalama - u ponedjeljak 6. februara 2017. godine.
Tužna vijest me je zatekla bolesnog. Ležao sam na postelji u stanu u Podgorici - pod temperaturom i pod teretom starosti od osamdeset i tri godine.
Svi moji su mi branili da u takvome stanju ne krećem na put.
Jače je bilo Persino traženje da joj ispunim posmrtnu želju.
Domžalski grobari su mi zabranili da to učinim. Rekli su da mi to ne mogu dozvoliti jer im to, vele, zabranjuje zakon?!
Zar Slovenija ima takav nečovječan zakon?! Sumnjam. Znači li to da smrtni prah moje sestre pripada državi (!) ili crkvi (?) a ne ni njenoj kćerki ni njenom bratu!
Ako doista postoji takvo avetinjsko pravno pravilo, ne bi bilo čudno da postoji i zakon koji zabranjuje tugu i žalost, zakon koji kažnjava suze - zakon bezdušja, nečovještva i uvreda.
Dan tmuran, pun nekakvih mokrih, niskih bezličnih oblaka. Kamniški Alpi u kvasnoj nepokretnoj šmrckavosti. Okapljuju strehe grobljanske kapele. Okapljuju i grane grobljanskg parka. Čitav predio izgleda ožalošćen i uplakan.
Smrt nije uvreda, a uvrede su besmrtne. Njih smrt ne može pokupiti i baciti nekuda bestraga.
Nema ničeg toliko bestijalnog, ničeg nemoralnijeg ni avetinjskijeg od bezrazložne, a tako bolne i najteže uvrede.
Kako odbraniti posmrtni prah svog pokojnika od bestidnih domžalskih grobara i od njihovoga avetinjskoga mumlanja.
Teža je jedna neskrivljena, a tako duboka i bolna uvreda, nego stotinu batina po rebrima.
Plaču Kamniški Alpi. Uplakana je i Bistrica. Sav predio izgleda snužden i plačan od te pogrebna diktatura.
O svemu ovom obavijestio sam vladu i parlament Republike Slovenije. Poslao sam i pismo dnevniku “Delo”, ali se niko od njih nije oglasio.
Pogrebni muk - sa neizmjernom gorčinom konstatuje moj sagovornik.
Bonus video:
