stav urednika

Za kim zvona zvone

Jasan i precizan plan – što nakon svega, ko nakon svega, kako nakon svega. Jer bez alternative nema razlike, bez razlike nema promjene, a bez promjene...
190 pregleda 9 komentar(a)
protest, 5. maj, Foto: Luka Zeković
protest, 5. maj, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 15.05.2012. 09:47h

Došao sam iz Mojkovca u Podgoricu... da podržim ovu omladinu“, reče 82-godišnji starac ispred zgrade Vlade 5. Maja.

Nije došao da bije tuđu bitku, već da se bori za drugu generaciju, za druge ljude, za budućnost, sa njima i za njih. Mnogi su na ulice izašli zbog drugih jer shvataju da sistem ne funkcioniše zato što je neko rekao da funkcioniše. Nisu prihvatili laž, jer to jeste laž, a ne neistina, jer nije nastala iz zablude ili obmane, već je svjesna i ponavljanjem želi da postane istina. Surova laž zbog koje mnogi gladuju i zbog koje će mnogi tek gladovati.

A oni koji će gladovati nisu bili tu. Došli su 17. novembra, pokazali moć i energiju i postali grupa koja kroz mobilizacionu moć može legitimno nešto da zahtijeva. Najčistija grupa onog što postaje pokret. I zahtijevali su, i nisu dobili ono što su zahtijevali. Ali, nisu došli. Umjesto da se namažu blatom u kojem žive, oni se sređuju da bi dočekali one koji ih ismijavaju. „Činiti grijeh ćutanja kada treba protestovati je ono što čovjeka čini kukavicom“, ako valjano citirah Abrahama Linkolna. Jedan dio „lidera“ je odlučio da ode na plažu i da pije šampanjac, a drugi je izgleda sasvim zadovoljan što im kliče gomila, među kojima nema onih koje treba da vode. „Teško da ima išta strašnije“, rekao bi Nikola Vranjković.

Pokret mora da u prvi plan i kao primarni cilj postavi ono za šta se bori, a ne ono protiv čega je usmjeren. Jer ova zemlja vapi za regeneracijom i stvaranjem, i nije dovoljna samo destrukcija postojećeg. Za valjan i jasan, pravedan cilj je lako naći valjana i efikasna sredstva.

Razumljivo je da zbog „20-godišnje frustracije“ pokret nekad teži za nekom vrstom ličnog obračuna, i to je rekao bih glavna tačka spoticanja. Za promjenu je potrebna svježina, svježa krv i svjež pristup kako bi apstraktne ideje koje su dio konkretnih zahtjeva bile predstavljene u pravom svjetlu. Što nažalost neki nesvjesno onemogućavaju zbog toga što nisu kako bi rekao jedan naš sociolog, u kritičkom već kritičnom stanju. Kad se riješi taj problem, i „oni“ će otići, a ono što je prošlo će konačno postati prošlost.

Strategija pucanja u gomilu pijeska je uzaludna. A to jeste naša društveno-politička scena. Gomila pijeska prepuna malih zrnaca koji predstavljaju maltene svakodnevne afere, bezakonje, pravna nasilja i sl. I zbog te strukture u Crnoj Gori ništa ne može da odjekne. Ništa ne može da se desi što će da se održi, koliko god ozbiljno bilo. Jer svaki pucanj, koliko god precizan metak bio, samo prolazi kroz pijesak, a kritična masa ostaje netaknuta. Možda se malo iznutra promijeni raspored, neka zrnca promijene veličine, ali spolja to izgleda isto.

Da bi nešto buknulo, iz gomile se moraju izdvojiti ključni problemi, a zanemariti oni „popularni i zabavni“, pa te ključne probleme, tu veliku zrncad uvezati. Tako će ih pucanj razoriti, odvojene od mase koja će se sama rasuti. Danas sva ta sitna zrnca imaju isti značaj kao i velika, što je, iako bezobrazna, ujedno i vrlo efikasna taktika, klopka u kojoj mediji nemaju izbora bez da igraju kako igraju. Ali onaj koji uvijek obmanjuje, na kraju obmane i sebe.

Da bi buknulo, ljudi moraju da se bore za ono što im pripada, za ono što im je oduzeto, za ono na što imaju pravo, da borbom povrate izgubljeno dostojanstvo. Ali uloga pokreta je da im da sigurnost jer je to ono što ljudi žele, da pobjegnu od neizvjesnosti. Kritika nije dovoljna, potrebno je rješenje, potrebna je alternativa. Jasan i precizan plan – što nakon svega, ko nakon svega, kako nakon svega. Jer bez alternative nema razlike, bez razlike nema promjene, a bez promjene... Uz borbu dakle ponuditi i rješenje, ali i jasnu poruku „nadolazećima“: „Ako se i ti počneš prodavati i tebi ću....“. Zna Edo Maajka.

Lako je tražiti da ode šefica, ali ne smije se vulgarno personalizovati protest i usmjeriti (samo) na onog ko upravlja sistemom. Ako ode sistem, odlazi i vozač jer on nije položio za druge kategorije, a sad su mu refleksi otupjeli.

„Ja bi najvoli onu šeficu da ga njoj...“, veli Mišina Božović, i za tim mnogi vape, ali “šefici” treba izmaći stolicu da druga ne zasjedne.

Preporučujemo za Vas