Carevići prodadoše nikšićku nevjestu strašnom Baš-Čeliku. Pardon: turskom Toš čeliku.
Kaže se da je godišnji promet ovog turskog preduzeća cca sto miliona američkih dolara. I ne kaže se više ništa. Kraj! Pa sad analitičari nek probaju da iz ovog najokvirnijeg i najšturijeg mogućeg podatka izvuku neki zaključak. Neki pokazatelj, makar trend. Kako bez bilansa da znaju kolika im je bila dobit? Koliku su ostvarili profitnu stopu a koliko su investirali, naprimjer u razvoj? Kako da bez štofa sašiju odijelo?
Jedan od carevića, koji je zadužen za ekonomiju carevine, kaže da će nevjesta biti “razvojna šansa Crne nam Gore, da će se “zaposliti više radnika čiji je broj sada ispod optimalnog” i da “očekuje investicije od minimum 30 miliona”!
Kako očekivati da od 100 jedinica ukupnog prihoda 30 jedinica plasirate u investicije i u kojem vremenskom roku?
Poslovanje kombinata crne metalurgije je u socijalizmu bilo ekstenzivno pri čemu je ostvarivan nizak koeficijent opšte produktivnosti i produktivnosti po zaposlenom radniku. Uz to nam je ostavio i najmanje dupli broj zaposlenih od potrebnog.
Da bi novi vlasnik, uz poslovnu viziju koju bi morao imati, prevazišao slabosti, on mora tehnološki usavršavati fabriku povećanjem produktivnosti, uvođenjem novih proizvodnih programa i tehnoloških inovacija.
A država je odnosno Vlada imala dvojaku ulogu: i kao prodavac i kao zaštitnik nacionalnih interesa! Pri čemu ove uloge isključuju jedna drugu!
Osim ako je nacionalni interes bio prodati Željezaru.
Sam prelazak imovine u strane ruke ne znači automatski da će dalje poslovanje samo po sebi biti uspješno. To je velika zabluda. Jedino sigurno znači da se država oslobodila raznoraznih obaveza. Pa i obaveze zaštitnika nacionalnog interesa!
A strani kupac? On ima svoj interes koji se ne poklapa sa nacionalnim. Uz to, njihovi menadžeri najčešće pristupaju povećanju produktivnosti na najlakši način – otpuštanjem viška zaposlenih. Odluka o tome je u rukama novog vlasnika. Zato bi radnici, ukoliko s novim poslodavcem ne budu zadovoljni, eventualne buduće proteste morali organizovati u krugu fabrike, a nikako ispred Vlade. Jer Vlada više sa njima nema ništa.
U pamet se radnici, tehnolozi i inženjeri: svojim iskustvom i nesumnjivim znanjem koje imate pomognite usavršavanje svoje fabrike jer ćete tako najbolje pomoći i samima sebi. Poznato je da povećanje inovativnosti tehnologije bez visokoobrazovanih i znavenih kadrova u bilo kom preduzeću pa stoga i u Željezari nije moguće. A turski menadžeri će pravilno postupiti samo ako veći dio nove vrijednosti usmjere u razvoj.
Ako budu kalkulisali drugačije to će značiti samo jedno – da su od početka tu samo da bi preduzeće prodali nekom drugom i ostvarili prostu računicu: kupi za 15, a prodaj za 16. Miliona. Eura.
Zato su carevići morali biti mudri pri prodaji Toš čeliku – morali su znati što im je “u srcu”. Hrabrost, lukavstvo ili i jedno i drugo. Kao u onoj pripovjetci o strašnome Baš-Čeliku.
Bonus video:
