stav

I u dobru i u zlu

Jesmo li zaboravili kako je krenulo, pamtimo li od čega je počelo, odnosno ko je i kako počeo priču nade, koja se završila beznadežno, bez vjere u budućnost i perspektive onih pred kojima je budućnost, a ostavljeni su bez budućnosti?
0 komentar(a)
narodna kuhinja, Foto: Zoran Đurić
narodna kuhinja, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 04.05.2012. 09:02h

Razmišljam, što se to sve desilo i što smo sve preživjeli u godinama promjena. A kada, svjedok ovog vremena da razmišlja ako ne danas, kada mi rekoše, a i sam se sjetio da je 1. maj – Međunarodni praznik rada. Uostalom, čula se najava praznika na servisu svih građana (na TV Crne Gore), a javile su to i komercijalne televizije. Pročitao sam to i u dnevnim novinama Vijesti i Dan koje dnevno i redovno čitam. Tako je bilo i za praznik rada. Imao sam “sreću” da od prodavačice novina dobijem jednu i jedinu čestitku za praznik. Uz dobro jutro i uz jedan euro zatražio sam Vijesti i Dan. Međutim, uslijedila je čestitka za praznik rada i zahtjev da dodam još po 20 centi što sam normalno i učinio, a naš komentar nije za ovu priliku ili bolje reći neka ostane tajna jednog kupca i jednog prodavca najtiražnijih novina u Crnoj Gori. U svakom slučaju srećan 1. maj praznik rada svim građanima Crne Gore, bez obzira da li su gladni ili bogati, odnosno koje su vjere i nacije, pola i rase, da li imaju ili su ostali bez nade.

Svakako nijesam odolio da ne pogledam kako je za praznik rada izgledala posustala Podgorica, Glavni grad države Crne Gore, grad u kome su započele promjene nade, grad u kome su počele godine januarom, grad u kome je i 1. januar ove godine protekao u znaku najmoćnijih ljudi iz lokalne vlasti, ako se uopšte može reći da jedan milion eura znači nešto za njihove nezajažljive apetite.

Ali ne sjekirajte se Podgoričani, lokalna vlast je “zaslužna” zato da imamo “narodnu kuhinju” za sve neuhranjene, bivše proizvođače, radnike i samoupravljače. Očekujem da mi vjerujete, a uostalom autor je i odbornik u Skupštini Glavnog grada. Možda je zbog narodne kuhinje na Koniku Podgorica bila jedini besčujni grad u modernoj Evropi, ostali evropski centri su imali energiju i radnici vjeru da uzviknu “Rad je stvorio čovjeka”.

Podgorica je, međutim, neodoljivo ličila na grad u kome je vlast proglasila dan žalosti. Sve je izgledalo žalosno pa je i ono, kada je na jedinom gradilištu-privatno-javnog partnerstva bilo radno. Međutim, zastave nijesu bile na pola koplja, možda zato što su i zastave posvađane (mala je to žrtva ako se tako može očuvati vlast), pa ih ova vlast nikako ne spušta na pola koplja, a dani žalosti poodavno traju. Dok se zastave viore, i to državna tamo gdje treba da bude, narodna je u rukama naroda, brane je tamo gdje se rađa nada i život, tamo gdje se žene i udaju, tamo gdje je “klica zrno zametnula”.

Sjetimo se zajedno! Jesmo li zaboravili kako je krenulo, pamtimo li od čega je počelo, odnosno ko je i kako počeo priču nade, koja se završila beznadežno, bez vjere u budućnost i perspektive onih pred kojima je budućnost, a ostavljeni su bez budućnosti?

Vrijeme je zahtijevalo, a savremeni svijet nije ostajao imun, i pred mladim ljudima koji su obećavali postavljen je zahtjev da otvore perspektivu ali prije toga morali su da promijene sistem, da promijene ono što je stvarano decenijama, odnosno društvenu svojinu i samoupravljanje. Nesporno bili su sazreli društveni i ekonomski uslovi da se dese promjene i to sistemske, a desilo se nešto neočekivano nerazumno i nezabilježeno, potpuno uništavanje svega što je stvarano decenijama. Polazna osnova je bila prihvatljiva kao ekonomska logika, da ono što je svačije je i ničije. Dakle, od društvene svojine trebalo je stvarati privatnu. Legitimno, legalno i sistemski prihvatljivo. Desilo se, međutim, nešto što je iznevjerilo očekivanje i ugasilo nadu, mladi koji su osvojili vlast i u tom trenutku poželjni i prihvaćeni od naroda zaboravili su na obećano, riješeni da zanemare javni interes odnosno interes svih građana i da se grčevito bore i izbore za sebe i svoj interes.

Vlast je uspjela da “odomaći” princip da svojina ne treba da bude “ničija’’ i postavili cilj da bude, sa svim nesporno značajnim resursima, bogatstvo rijetkih vlasti bliskih pojedinaca od boga datih i sposobnih da uzimaju ono što im ne pripada i ono što je koliko juče bilo bogatstvo svih građana Crne Gore.

Skoro po pravilu sposobni da otimaju, ne znaju i ne vole da stvaraju opšta dobra, ne posjeduju potrebna znanja i obrazovanje, da organizuju, upravljaju, proizvode, uvažavaju i poštuju institucije sistema, da uvaže državu kao vrhovnog pokrovitelja za normalan razvoj i uređivanje odnosa među ljudima. Poštuju samo svoju moć, štite stvoreno, čitaj oteto bogatstvo, a pritom je čovjek – radnik i proizvođač objekat za zadovoljavanje njihovih nezajažljivih apetita.

I tako je krenuo sunovrat naše poljoprivrede, industrije i turizma, razvojnih grana privrede i po projekcijama ove vlasti i ideologa njihovog liberalnog koncepta razvoja. Tako definisan slobodan i ničim ograničen razvojni princip, nije bio ništa drugo već alibi da jednu svojinu pretvore u drugu, i to uglavnom u svoju ličnu, a da svi durgi izgube sve što su imali i to prvo fabrike i radna mjesta, zatim egzistenciju za sebe i porodicu i na kraju slobodu čiji gubitak ih je tjerao u strah i pokornost. A i to je imalo formu! Vješto definisanu od prepoznatljivih ideologa pod formom “privatizacije” i tako je krenula prvo fondovska pa svaka druga kao zakonsko sredstvo da se sve otme i prisvoji.

Za naum ove vlasti kao božjom rukom poslate, došle su godine krize i nesrećni građanski rat na teritoriji bivše nam domovine. Normalno i u tim procesima aktuelna vlast se nije držala po strani, bila je u svemu aktivni sudionik a imala je i nesvakidašnju platformu “rat za mir”. Ali mora se priznati ova vlast je uspjela i umjela da za sve okrivi druge i tako stvori alibi za ovo i ovakvo vrijeme o kome ne treba trošiti riječi, jer ga građani nose na leđima, kao nesavladiv teret koji ugrožava ne samo njihovu egzistenciju već i elementarna ljudska prava i pravo na preživljavanje. I tako danas jedna od najmanjih država na svijetu ima najbogatije pojedince i najsiromašnije građane.

Radnici koji su ostali bez svojih fabrika koje su počivale na bogatim resursima, koje su imale i proizvod i tržište i odlučnu randu snagu uništene su ciljno, a njihovi ogromni posjedi pretvoreni u gradsko-građevinsko zemljište. Tako je krenuo građevinski bum, koga kao što vidimo više nema, nema odavno ni naših fabrika, ugašena su na desetine hiljade radnih mjesta, a građani Crne Gore natjerani da ponovo traže slobodu i bore se za demokratiju na gradskim trgovima i gradskim ulicama. Danas nema logičnijeg zahtjeva od onog “hljeba, hljeba gospodare”.

I ko danas treba da podnese budžetsku krizu i krizu vlasti - opet najsiromašniji koji će morati da plate sve vrste poreza i dažbina, a najbogatiji čine sve i uspijevaju da poznatom “gimnastikom” izbjegnu da izmire svoje obaveze prema “voljenoj” državi.

I sve to imamo danas u našoj Crnoj Gori koji su vjekovima stvarali naši preci, jednako radeći u pečalbi, najčešće u Americi, odakle su zaradom dolazili u njihovu i našu Crnu Goru, uz poklič za slobodu svih, za poznatu solidarnost i čuveno gostoprimstvo. Brojni su primjeri koje je nametala etika i solidarnost upravo među ljudima svih vjera i nacija koji su međusobno dijelili “i dobro i zlo”, posljednje parče hljeba i često jedni drugima spasavali život.

Na tim temeljima u ovim nesretnim vremenima sačuvan je mir i tolerancija, među ljudima svih vjera i nacija. To je temelj onoga čime se hvali vlast koja je uspijevala da nas podijeli i po tim šavovima, ali su temeljni principi, zajedništva i razumijevanja u Crnoj Gori bili nesavladivi.

Preporučujemo za Vas