KONTRA(PER)CEPCIJA

Nevolje s optimizmom

Iako se ježim od “depresivnog optimizma” svojstvenog izreci “što gore, to bolje”, zbilja izgleda da jedino radikalne formule poput ove funkcionišu kao pokretač ili katalizator promjene u našoj sredini. A goreg nam, sva je prilika, neće faliti.n
0 komentar(a)
MANS, Foto: Facebook
MANS, Foto: Facebook
Ažurirano: 01.05.2012. 10:28h

Dugo već vremena vučem nelagodan osjećaj permanentnog recikliranja naše društvene zbilje, “dana mrmota” koji ne prestaje da sviće. I pored i uprkos egzotičnom novumu u našem društveno političkom krajoliku – šestomjesečnom organizovanju protesta od strane naizgled ohrabrujuće kombinacije sindikat-studenti-nvo – ovaj osjećaj hinjenog, već viđenog i na ponavljanje osuđenog ne jenjava.

Ritmičnim, skoro hipnotičkim udarima svako me malo poklopi rezignirajući val, pa se kradom stidim svog pretjerano želećeg, na trenutke namjerno naivnog, a na koncu otužno usiljenog optimizma u čije generisanje investiram značajnu energiju. Ali, uglavnom ne volim da mračim na sva zvona iz istog razloga iz kog ne bih smjela zaspati u sniježnoj mećavi ili piti morsku vodu dok skapavam od žeđi – jer je onda gotovo. Jer je patnja bila uzaludna. Jer sam se, možda, mogla spasiti.

Jedan od uzroka apatije i apstinencije od političkog života, pored pljačkaške proleterizacije nazovi građanstva, svakako je vulgarno poimanje političkog koje se nameće kao jedino realno od strane onih koji monopolišu javnom stvari i javnom sferom, ali i – dosada. Opustošena politička arena u kojoj kao navijene trčkaraju očerupane marionete više nije u stanju izmamiti nijedan uzdah osim onog dosade.

Ne bi to bio prevelik problem da nismo, kojim slučajem, upravo mi (poreski obveznici) producenti ove smaračke farse. Isti obrasci mišljenja i međusobnog saobraćanja mogu se, doduše, odvijati po donekle drugačijim scenarijima, ali ne uspjevaju izmijeniti vlastitu logiku.

Neubjedljivo djeluje nadgornjavanje “žute revolucije” koja iz nepoznatih razloga decidno odbija epitet političkog i žutog premijera koji joj ga pošto-poto namiče, spočitavajući joj paralelu sa “Đeknom” . Muka je što smo i tu seriju mahom gledali kao plošnu komediju, što smo se grohotom smijali ili narcisoidno durili, propuštajući da ponešto, daleko bilo, i naučimo, makar da se ne ponavljamo.

Iako se ježim od “depresivnog optimizma” svojstvenog izreci “što gore, to bolje”, zbilja izgleda da jedino radikalne formule poput ove funkcionišu kao pokretač ili katalizator promjene u našoj sredini. A goreg nam, sva je prilika, neće faliti. Sve represivniji i nervozniji potezi vlasti najbolje svjedoče o tome. Pitanje je samo dokle će se opljačkani stidjeti svog siromaštva, koliku smo količinu poniženja kadri podnijeti i koliko smo još u stanju držati dah nad smradom iskrpljene frankenštajnovske tjelesine kojoj tepamo demokratskom državom. Međutim, ono što je “demokratsku državu” ostavilo na listi lijepih želja jeste jedan od najblistavijih sofističkih bisera ove vlasti – “Prvo država, onda demokratija” – koji je direktno onemogućio, faktički prevenirao izgradnju istinski demokratske države.

Kada se slegnu dimne zavjese više na mrtvo dosadnih identitetskih višečinki dolazi vrijeme da se otplate nagomilane hipoteke. Ali, kesa je bušna i prazna, a nevolja je u tome što se imovina, što privatna, što društvena, može prodati samo jednom. Posljedice ove notorne činjenice već nam se lome o glavu, prognoze su sve crnje ili što bi resorni ministar rekao – sve realnije, glad se sve bjelodanije i brže spušta sa sjevera i daje nam, čini se, posljednju šansu da radikalno mijenjamo ono što više malo ko, čak i u ovaj i ovakvoj zemlji može da trpi.

Vijesnici budućeg društvenog poretka su oni koji imaju malo što izgubiti u sadašnjosti, podsjeća Eagleton. Ispašće, paradoksalno, da je ova vlast matirala samu sebe. Pomozimo joj makar malo u tome. Nije li već to razlog za diskretni optimizam?