IZ LONDONA, S LJUBAVLJU

Otkuvavanje i centrifuga

Suva klima aprila u Dubaiju vratila me je u prošlost, kada je u mom rodnom gradu vladala baš takva vrsta vrućine. Podnošljiva vrućina. Četrdeset stepeni u hladu, ja u podne prelazim Viseći most, idem u 'Makondo' po neki film. Makondo, ako je Makonda i gdje bilo!
0 komentar(a)
Ažurirano: 28.04.2012. 12:41h

U gradurini sam do sada uspijevala izbjeći sve uvozne virusno-bakteriološke mutacije. Zaobilazile su me gripe životinjskog predznaka; svakodnevno gutam zagađeni vazduh i nikada ne zakašljem; ponekad mi se od jurnjave uštukne neki mišić, ignorišem luzera, rastegnem se na ulici, na Albert mostu, ili se razapnem po ogradi oko Duke of York skvera, dok se Mr. Uštuknuti ne osvijesti i ne shvati da život mora ići dalje.

Tijelo u pokretu ostaje u pokretu.

Onda dođe još jedan raspust, i mi otputujemo na svježi zrak, da prodišemo. Meni, kao što rekoh, to nije ni potrebno, ja fino dišem i u Londonu. Ali, tata-R uvijek vodi na lijepa mjesta, u dobre hotele.

E, tamo se ja razbolijevam.

Tamo, po hotelima, počinjem kašljati, dramatično se pridržavajući za grudni koš, da mi se ne uruši. U apartmanima, na kingsajzima visine dva metra – visine, hej! širinu da i ne pominjem - grozničavo se tresem i preznojavam; i dušu 'oću da ispustim iznad Filip Stark lavaboa. Ostatak se porodice nervira, i to ne kriju. Nema sažaljenja za majku na umoru; našla je tu da umire, na 'pjenu' od Indijskog okeana, a po smrdljivom je Londonu niko u kuću nije mogao utjerati.

'Nisi ti bolesna,' tvrdi tata-R. 'Ti sada iskašljavaš London. Čistiš se.'

Prokleta bila formula 'bolest je dobar ugao gledanja na zdravlje'; na sve se primijeniti može!

Ili: dobro smo dok smo pod stresom, dok nas truju. Kada stres mine, kada nas svi udav-faktori ostave na miru (jer smo stari) – tada se počnemo 'čistiti' tako što nas svašta spopadne, možda i ono najgore, te u stvari od čišćenja na kraju i umiremo.

Od svih mjesta na kugli zemaljskoj, ja sam našla da se čistim baš na Mauricijusu - do kojeg putujemo duže nego što smo tamo planirali ostati. Loš tajming. Zato, stara, nema druge, nego 'ajde ti sa kašljem pravo na plažu, sprži boleštinu, think English, prioritise, ne dozivaj majku, u bunilu, sa visokog kreveta.

Mojoj djeci nisu potrebne kreme sa zaštitinim faktorima. Moja djeca ne izlaze iz hlada. I u Podgoricu kada ih dovedem, a sunce grane, moja djeca hodaju bešumno – kao da su direktni potomci Spajdermena – držeći se ono malo hlada uz ugrijane zidove zgrada.

'Ova ti se đeca plaše sunca,' s nevjericom tada govori moja majka.

Na tropskom ostrvu hlada ima koliko hoćeš. Svakoga dana padne topla kiša; priroda buja, naročito šećerna trska – neposječena - za razliku od šećerne industrije koja ne buja i posječena je, tj. primat je ustupila turizmu. Ptice su glasnije od ljudi; a ljudi su raznolikog porijekla – Mauricijus nema autohtonog stanovništva – ali svima im je zajednički na usnama lak osmijeh i kreolski akcenat. Pomalo su nespretni, vjerovatno od tropske vrućine i stalnog preznojavanja - začas im padne pritisak. Sunce čitavog dana putuje isključivo po mojoj lijevoj strani kada ležim na leđima. I drugačije je od našeg sunca; ovo ovdje prži podlaktice i cjevanice, a trup izbjegava. Zašto? Da li kažnjava mjesta koja su do tada bila najizloženija rivalskom, sjevernom suncu? Uveče, nebo je oku bliže čak i od podgoričkog ljetnjeg neba; vidljiva su i drugačija sazvježđa od onih iznad sjeverne hemisfere. Moj je sin oduševljeno svake večeri pozdravljao veoma upečatljivo sazvježđe Lava i njegovu glavnu zvijezdu, Regulus. Ova se zapažanja odnose na 'resort', koji je veličine manjeg crnogorskog sela.

I iz kojeg nisam izašla.

'Moraš obići ostatak ostrva,' govorili su mi ostali gosti, uglavnom Englezi. 'Da vidiš kako se tu stvarno živi. Neviđeno siromaštvo.'

Well, nema za mene 'neviđenog' siromaštva; i nisam sigurna zašto je Englezima neko siromaštvo 'neviđeno', kada oni na svom Ostrvu imaju pravu bijedu. Siromašni je Britanac bolestan, depresivan i sam. Nevidljiv je i suncu da ga ugrije, a kamoli svojim srećnijim sunarodnicima.

Uz to, neukusno mi je obilaziti siromaštva kao da su turističke ponude.

Stigla sam na ovo tropsko ostrvo; odlučila se za boravak u 'resortu' (rezervatu). Maurićani koje zatičem tu na svojim su radnim mjestima, zaštićeni poslom u pristojnoj industriji. Zašto da im virim u trošne kuće i snebivam se nad jazom između hotela gdje rade i mjesta na kojem žive? Šta dobijam time, ja, kojoj takav obilazak realnosti ne bi pružio osjećaj nadmoći, za čime možda čeznu turisti (bivši kolonijalisti) što uranjaju u razgledanje lokalnog siromaštva i cjenkaju se, sporta radi, oko par stotina rupija, da bi poslije, kući, prepričavali anegdote 'o cjenkanju, kao da smo domaći'?

Vidjela sam dovoljno. Zadovoljstvo što je proizvodnju šećera uglavnom zamijenio turizam, ogleda se u još uvijek prenaglašenoj želji da se gostima ugodi. Dirljivo je to, ali kada je nešto dirljivo, ono prije rastuži nego što obraduje. Zato ja volim ljetovati u mjestima gdje je centar grada ujedno i centar turizma. Jadran, Mediteran.

Na dan odlaska, sjetno sam se nasmiješila našem mjestu na plaži, i dalje rezervisanom i složenom po našem ukusu, kao da ćemo tu, u rezervatu snova, zauvijek ostati.

Napokon 'očišćena' mogu bez ljekova funkcionisati u Dubaiju, gdje muž ima par sastanaka sa ljudima koji za Uskrs ne gase svoje BlackBerryje.

Brufene, imigrane i alergijske kreme gurnula sam u mrak, na dno putne torbe.

U Dubaiju, zoni u čijem se mraku krije hiljadu uništenih i ukradenih života, naivni posjetilac može nastradati zbog hidroklorida u kremi bez ljekarskog recepta. Tu, gdje se žena ne smije vidjeti u društvu muškarca koji joj nije muž, tu cvjeta prostitucija. Da, tu gdje se sitni lopov kažnjava sa sto udaraca bičem, krupni lopovi – i oni nama dobro poznati - peru i sakrivaju svoja pokradena bogatstva.

Pomalo je kičasto biti dobro raspoložen u Dubaiju; istovremeno je nemoguće ostati čela smrknutog nad licemjerstvom.

Odlučujem prepustiti se uživanju u jednom neočekivanom otkriću: suva klima aprila u Dubaiju vratila me je u prošlost, kada je u mom rodnom gradu vladala baš takva vrsta vrućine. Podnošljiva vrućina. Četrdeset stepeni u hladu, ja u podne prelazim Viseći most, idem u 'Makondo' po neki film. Makondo, ako je Makonda igdje bilo!

Obliva me nježnost zbog tog sjećanja. Da, nekada, u suvljoj Podgorici, moglo se u avgustu živjeti bez erkondišna, sjedjeti napolju, na jari. Možda samo prije toga skvasiti kosu. Odrasla sam u takvoj klimi, i sada mi prija.

Kroz veo čestica od pješčane oluje na horizontu, poput fatamorgane, leluja odraz Menhetna sa Bliskog istoka. Toliko na brzinu podignutih građevina, najviših, najskupljih, najsavremenije opremljenih, ali – ko u njima živi? Oko sebe vidim samo turiste i radnike.

Vizionar Dubaija, šeik al Maktoum, potrošio je ogroman prihod od nafte da od dotadašnjeg ribarskog mjesta napravi turistički centar svijeta, koji će donositi profit Emiratima i kada nafte više ne bude. Pa, izgleda da im se ne žuri da popune sve te građevine. Nafte još ima, a Dubai se i dalje gradi. I hladi. Klima-uređaji podešeni su na 18 stepeni. Svi su zaposleni Dubajci (takođe neautohtono stanovništvo) prehlađeni dok god tu žive. Zaboravili su da dišu. Reciklirani, rashlađeni vazduh trpa im se u nozdrve, barem 12 sati dnevno, koliko traje njihov radni dan. A oni čeznu da izađu na pravi vazduh, koji je i dalje šampion disanja, ma kakav bio: zagađen, smrdljiv, prevruć, prehladan, vlažan, suv – barem je pravi, a ti si, dok ga udišeš, još uvijek ljudsko biće.

Svaki je korak kvadratni pokriven zaposlenikom zaduženim za taj korak. Ispred vrata od ženskog toaleta stoji zaposlena osoba koja ti na milimetar od tih vrata rukom i osmijehom ukazuje na činjenicu da je ulaz u toalet upravo tu. Ta ista osoba ne održava toalet, samo ukazuje na neminovnost vrata.

Kada si žedan, spremi se da od pijenja vode napraviš misiju. Ne možeš se napiti vode, mada voda prska na sve strane zalijevajući bašte, održavajući erkondišne, vodoskoke, akvaparkove, fontane koje pjevaju. (Čitav je Dubai jedan ogromni karbon-otisak.) Ali čašu vode još niko ne popi, što je ledom, limunom, potpisom, brojem sobe i napojnicom ne začini.

Bježala sam napolje, na poznatu mi suvu vrućinu, i zato mi je ipak bilo lijepo u Dubaiju. Ali, razumijem ljubav bivših beduina prema zgradurinama. Za njih to su skloništa, jer u njihovim je kostima previše pijeska i neba pustog, prenijetog im od predaka.

I onda, očišćena, osušena, vraćam se tebi, kišna gradurino, hirovita Evropo, i dajem ti još deceniju fore da ćeš biti najinteresantnije i najljudskije mjesto na svijetu.

Odmah se bacam u centar stresa, trčeći kroz zagađene bulevare, trpeći psovke nervoznih biciklista koji proklizavaju po mokrim cestama nagriženim stoljetnim padavinama.

Tijelo u pokretu ostaje u pokretu.

Preporučujemo za Vas