IZ LONDONA, S LJUBAVLJU

Otimačica moga vremena

Migrena ne dolazi načinom uobičajenim za manje inteligentne neprijatelje. Ne najavljuje bol na sva zvona. Prikrada se, sakrivena iza osjećaja 'hodanja po oblacima'. Prije napada migrene, sve su boje izoštrene, svi ljudi nasmiješeni, sve ima dobar ukus i miris i u vazduhu osjećaj da 'sve će biti u redu'
58 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 14.04.2012. 14:04h

Petak popodne moje je vrijeme. Ništa spektakularno: terapija po mjeri, pred početak vikenda. Petkom se, od šest do devet uveče, sastajem sa grupom pisaca-prijatelja u Blumsberiju. Kratko traje to moje vrijeme. Zato u njega uranjam fokusirano, poput sokolice koja se ustremila na plijen. Ignorišem panične pozive života da ga ne ostavljam, da mu se vratim, kako mogu tek tako odšetati, u ovo ludo doba?

Ne osvrćem se. Barem izgleda kao da se ne osvrćem, dok mi za stopama ostaje trag nelagode, običnom oku nevidljiv.

Do Blumsberija idem podzemnom sa stanice South Ken. Do South Kena volim prošetati, ali ovaj april, nakon suvog marta, donio je toliko potrebnu kišu, nošenu, naravno, ostrvskim kružnim vjetrom. Plakali su za kišom, Englezi; plašili su se za svoje lijepe bašte. Sada opet proklinju tu potpuno nepredvidivu klimu.

S tim se vrtuljcima vremenskih nepogoda u kosi i kostima, kada je kišobran neophodna smetnja, nije lijepo šetati po gradurini. I u metropoli je tada, istinu govoreći, najljepše ostati kući, peći djeci palačinke. Ima i to svojih draži. Dok se iza prozora padavine tuku s vjetrovima, djeca u tebi vide viteza u penjoaru, zaštitnika ognjišta, mađioničara što je od sastojaka prilično neupečatljivog izgleda u stanju napraviti jednu tako čarobnu stvar kao što su palačinke – zbližavajuća i utješna hrana par excellance. Mnoge žene, čak i one koje žive u izuzetno teškim uslovima, preživljavaju zahvaljujući bljeskovima ljubavi i povjerenja što ponekad sijevnu iz očiju njihove djece. 'Pa, eto, imam bar to...' pomisle.

Često budem i umorna. Kraj je radne nedjelje, od podočnjaka ne vidim svoja stopala, moj nivo hemoglobina u granicama je referentnih vrijednosti iz svijeta guštera.

Ipak, spremam se i odlazim u Blumsberi. Moram ostati vjerna svojim kutovima vremena, koliko god oštri bili. Kćerka zna da petkom uvijek ima 'bolonjeze bez crvenog sosa' za večeru. Samo meso i špageti, jer to će sigurno pojesti. Sin petkom poslije škole ima fudbal, njega i ne sačekam, samo mu na kraj od stola ostavim ručak-paket iz Pret-a-mangera. Muž, ako je u Londonu, čeka da se vratim, da večeramo zajedno.

Zapravo mi ne odgovara što se grupa sastaje petkom. Ja bih voljela srijedom. Imati svoje vrijeme srijedom veče značilo bi vratiti se u sedlo sredinom nedjelje; u danima što slijede, nijanse raspoloženja diktirala bih regenerisana – ja. Ali eto, većini iz grupe odgovarao je petak; rade ljudi po raznim ustanovama, srećni ljudi, njihov se posao završi petkom u pet, onda mogu uživati u svoja dva dana sebičnosti. Od mojih iz grupe niko nema djecu, samo ja. Ima i Dejvid, sada se sjetih, dobio je sina prije dvije godine; ali Dejvida više i ne ubrajam u grupu, jer ga od tada nismo vidjeli, iako on stalno obećava da će doći. Ponekad nam se isplače preko mejla kako je teško pisati sa bebom u kući, sa kolicima u hodniku, sa naglim skokovima temperature baš petkom popodne.

Naučiće Dejvid, ako mu bude stalo, da saspe Calpol u grlo sinu, i da se ne osvrće, da ignoriše miris nelagode za stopama što odlaze prema nekoj podzemnoj.

Ja sam, već, tako daleko dogurala da sam i kuckanje glavobolje u sljepoočnicama, kao najavu migrene, petkom veče naučila ignorisati.

Migrena je, mislim, najprije psihička bolest. Neko ima napade panike, nekome se stomak zaveže u čvor, nekome se začepe disajni putevi. Ja imam migrenu. Neko nema ništa i blago takvima, debelokošcima. Voljela bih da moja djeca budu debelokošci, ali dobri-ljudi-debelokošci. Ne znam je li to moguće. Uvijek su mi bile sumnjive osobe koje bi mi rekle: 'Mene glava nikad nije zaboljela.' Kako to? Nešto sa njima, bezdušnicima, nije u redu.

Kada sam moju migrenu pokušala liječiti homeopatijom (travke i otrovi energičnim mućkanjem pretvoreni u granulice), terapeutkinja mi je rekla da bi se, radi preciznog utvrđivanja lijeka, trebalo prisjetiti koji mi je bio prvi napad i zbog čega.

Pogledala sam je, malo sa visoka.

'Glorija,' htjedoh joj reći, 'u Crnoj Gori, mi koji ćemo od nje u životu patiti, sa glavoboljom se rađamo.' I odrastamo sa njom, kao sa ravnopravnim članom porodice.

Imala sam čast upoznati i brojne glavobolje-komšinice, odnosno glavobolje-ravnopravne članice drugih porodica. Da predstavim jednu iz niza:

Mirin otac, čika Božo, često je, pod vlašću svoje porodične glavobolje, kroz kuću, oko glave nosio snažno stegnut 'pojas' od bademantila.

'Donesi mi onaj pojas, Gordana!' povikao bi s vrata, po povratku s posla. 'I čašu ledne vode iz maloga kupatila! Pušti je dobro da otoči.'

Sto posto je u pitanju bila migrena. Tada prijaju hladne stvari, jer migrena je naglo širenje krvnih sudova u vratu i oko mozga; sudova koje valja suziti. Vjerovatno se javlja usljed pretrpljenog, a progutanog, stresa; ali i od alkohola, cigareta, prejakog sunca. Od svačega, kad ti se navali jednom na život.

I moja je glavobolja kada je porasla postala migrena. Migrena. Zla sestra. Zelenooka, mršava, visoka. Ima ljepše ime od moga.

Sve sam probala. Ništa ne pomaže, osim hemije, na kratke staze. Najčešće maštam o dobro ohlađenim prstima Baš-Čelika koji me stežu po bolnim tačkama – najčešće tri tačke boli, uvijek sve ide u tim trojkama – dok bol ne zamukne. U nedostatku Baš-Čelika, gutam tablete. Ove moje sadrže sumatriptan, koji sužava krvne sudove, a krv iz njih baca negdje drugo po tijelu. Znam da to mora biti opasno i štetno. Sumatriptan, kažu, može razbuditi nakon puberteta uspavani hormon rasta. Očekujem da ću se jednog jutra probuditi sa glavom zaglavljenom u lusteru, poput Alise u zemlji čuda.

Sve znam ali opet gutam sumatriptančeke. Kako u Londonu zamračiti sobu, izolovati zvukove i ležati tri dana? Ko će raditi onih stotinu sitnih, neprimjetnih dnevnih poslova? Život me nije naučio da pazim na sebe.

Sebična sam samo petkom predveče, nakon čega me, kao po kazni, napadne moja bolest-rodbina. Okidač joj bude jurnjava preko nedjelje, jurnjava da sve u posljednjem trenu obavim ili ostavim lakše obavljivim za ukućane.

Migrena ne dolazi načinom uobičajenim za manje inteligentne neprijatelje. Ne najavljuje bol na sva zvona. Prikrada se, sakrivena iza osjećaja 'hodanja po oblacima'. Prije napada migrene, sve su boje izoštrene, svi ljudi nasmiješeni, sve ima dobar ukus i miris i u vazduhu osjećaj da 'sve će biti u redu'.

Iako je, dakle, ružno aprilsko veče, ja sam u autobusu zadovoljna. Svi su doma zbrinuti, na ušima mi je muzika uz koju se lijepo sanjari o veličanstvenim danima što dolaze... Zadovoljna sam i u podzemnoj, čak odbijam sjesti, ustupam mjesto drugima, jer nema nikoga ko je mlađi, zadovoljniji, zdraviji, odmorniji od mene u podzemnoj, u tom trenu. Lebdim.

Zadovoljna sam i u liftu koji me iz podzemlja na Russell Squareu vodi napolje, u Blumsberi, uvijek živ, studentski kraj. U liftu vlada tišina; čuje se samo 'Spanish caravan' iz mojih slušalica. Neki mlađi muškarac krišom me posmatra. Pretpostavljam da razmišlja da se, eto, nikada ne može znati ko će šta slušati, i kada. I zašto. Cool mi je to. Cool sam sama sebi, vjerovatno i svima na svijetu. Lebdim.

Opet joj nisam prozrela pristup.

Napolju, čak se i nevrijeme smirilo. Oko izlaza iz podzemne stoje ljudi koji dijele besplatne večernje novine. Baš ću uzeti jedan Evening Standard da pročitam, uz čaj, dok se društvo ne sakupi. Najbližem djelitelju novina uzimam Standard iz ruke. Čovjek novinu trzne prema sebi.

'Flertuje,' pomislim, i ja trznem jače, on malo jače, ja opet, još jače, istrgnem mu je iz ruke, uz osmijeh. (Ah, šta će i on, dosadno mu, stoji tu kod podzemne po svakavom vremenu.)

Odšetam, koraka laganog poput neonskog odsjaja po cesti.

U ušima mi je sada nešto tiša 'Wish you were here.' Preko nje čujem glas čovjeka za koga sam mislila da je ulični djelitelj besplatnih novina.

'Hello! Hello!' viče on. 'Ali, to je moje! To su moje novine!'

Oh, shit.

Tek onda vidim da u ruci držim Daily Telegraph.

I tada znam, dolazi mi M. Dio mozga već je pred njom kapitulirao. Gutam sumatriptan.

Ništa mi neće pokvariti moje vrijeme. Čak ni prekorni pogledi prolaznika upereni u mene, otimačicu tuđih novina. Ne znaju oni da je za to kriva zla sestra, Migrena.

Preporučujemo za Vas