NEKO DRUGI: OPERETA FRANCA LEHARA I CRNA GORA

Vrijeme tiho teče

Potomak nekadašnje vladarske porodice Petrović Njegoš, princ Nikola je ipak simbolično skinuo zabranu sa operete koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu
2294 pregleda 1 komentar(a)
Franc Lehar
Franc Lehar

Obično se kaže da oni koji ne uče iz istorije su osuđeni da je ponove, makar i ne bili svjesni toga. Austrougarski kompozitor Franc Lehar nije bio svjestan koliki će uspjeh postići njegova opereta Die lustige Witwe - Vesela udovica koja je premijerno izvedena 30. decembra 1905. u Beču. Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Jedina zemlja u kojoj je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio nimalo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo, i što je još gore, njegova porodica i prijestolonasljednik. Oni su već znatno prije pisanja operete postali predmetom podsmijeha i ogovaranja na raznim evropskim dvorovima zbog raskalašnog življenja, neotesanih brđanskih manira i megalomanije ponašajući se kao da Petrovići vladaju državom od 50 miliona a ne mrvicom od svega četvrt miliona polugladnih podanika.

U početku operete Crna Gora i dešavanja na njenom dvoru su predstavljena bez ustručavanja kao Montenegro. Međutim, dirigirani protesti crnogorskih studenata u inostranstvu (kojima su se pridružili i talijanski i hrvatski studenti) kao i direktne prijetnje bombaškim napadima na opere u Pragu i Carigradu su isposlovali da se siromašno i na ivici bankrota balkansko knjaževstvo preimenuje u Pontevedro nakon samo nekoliko izvedbi. Isti slučaj je bio sa premijerom u Londonu 1907. godine koja je takođe doživjela veliki uspjeh. Nakon intervencije crnogorske diplomatije, po naredbi Knjaza i ljutitog prijestolonasljednika, Englezi su takođe promijenili ime Montenegra.

Likovi i imena su ipak ostala nepromijenjena. Sama radnja je ostala ista i godinama je čak evoluirala. Jedan od razloga adaptacija je bio i to da su neki evropski režiseri operete analizirali ne samo dešavanja na ondašnjem crnogorskom dvoru, već i pratili dešavanja na sadašnjem uočivši mnoge sličnosti. Drezdenska opera je do sada napravila najveću adaptaciju.

Mjesto radnje je i dalje veleposlantsvo naše knjaževine u Parizu. Kako tada (tako i sada) ta država je prezadužena a jedini izlaz vidi se u tome da se diplomata Danilo oženi bogatunkom koja će svojim bogatstvom donijeti olakšanje ojađenoj zemlji i pomoći narodu (nakon što vladajuća elita uzme 90 i nešto posto provizije na ime te iste pomoći - po adaptaciji drezdenske opere). Tenor i glavni junak priče se zove grof Danilo Danilović, u pravom životu sin knjaza i kasnije kralja. Njegov život odgovara mondenskom stilu življenja na zapadu sa velikim prohtjevima koje mala država teško može da podmiruje. Veleposlanik u opereti je bariton baron Mirko Zeta, vojni ataše je pukovnik Pričić dok je Njeguš pisar i osoba za sve poslove. S druge strane, žena koja treba da svojim bogatstvom spasi zemlju je Hana Glavari, Crnogorka je po rođenju koja je odrasla u „okruženju sjaja i korupcije o čemu lično svjedoči", kako kaže, on - baron Zeta. Kasnije je otišla na Zapad nakon što ju je zapazio crnogorski poslanik u Njujorku i vješto utrapio tamošnjem milioneru. Ubrzo joj se posrećilo da je postala bogata udova izuzetno vesele prirode i nakon dvije godine udovičkog staža crnogorska diplomatija opet radi na zaokruživanju projekta i njegovom unovčavanju. Danilo i Hana su nekada bili u vezi. Međutim, oboje su Crnogorci, ljubav će na kraju pobijediti, a Crna Gora će biti spašena.

Svakako kroz operetu se provlače mnogi detalji koje i tadašnja i sadašnja publika može lako prepoznati kad je u pitanju život na crnogorskom dvoru. Dvor je početkom prošlog stoljeća oštro reagovao bacajući kompletnu krivnju na austro-ugarske zavjere protiv vladarske kuće, a time, naravno, i protiv čitave Crne Gore i njenog naroda. Kasnije će jedan njemački diplomata napisati da je knjaz Nikola optuživao i englesku kraljevsku porodicu za uspjeh operete jer je bio frustriran činjenicom da nije uspio nekog od svoje djece tamo udomiti. S druge strane, udaja vojvotkinje Jute od Meklenburg-Strelica, koja će postati pravoslavka Milica i žena princa Danila, široko je prepričavana po evropskim dvorovima i mnogi upućeni tvrde da Lehar i na nju aludira kao Hanu Glavari u originalnoj izvedbi. Udomljenje vojvotkinje je već bio veliki problem zbog njene ljubavne afere sa kapetanom husara (lake konjice) dok je njezina mlađa sestra ostala trudna u 19. godini nakon afere sa dvorskim slugom. Sa takvim „pedigreom" je bila široko nepoželjna na evropskim dvorovima. Na kraju je njenu udaju morao pogurati niko drugi do njemački imperator Vilhelm II Kajzer uz pozamašnu isplatu crnogorskom dvoru kojeg je više zanimala visina „nadoknade" za takav brak nego li čednost i vrline buduće crnogorske knjaginje. Transakcija se desila šest godina prije premijernog izvođenja operete.

Međutim, i nakon nestanka Crne Gore muke zbog operete ne prestaju po kuću Petrovića. Crnogorski nesuđeni kralj Danilo će 1930. godine za vrijeme izgnanstva u Francuskoj tužiti producenta filma koji je baziran na Veseloj udovici. Francuski sud mu je udovoljio i presudio da francuska produkcija plati globu od 100.000 franaka. Takođe, Danilo je uspio da spriječi prikazivanje filma u Jugoslaviji kojom je tada vladao njegov, Crnogorci bi rekli, rođeni brat od tetke, kralj Aleksandar. Danilo je u izgnanstvu živio jako skromno i uglavnom od niske apanaže koju mu je neredovno isplaćivala adminstracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za izgubljeni prijesto i imovinu u Crnoj Gori.

Potomak nekadašnje vladarske porodice Petrović Njegoš, princ Nikola je ipak simbolično skinuo zabranu sa operete koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu. Tada je Pobjedi izjavio da je on protiv svih cenzura i da jedno hedonističko društvo toga doba nije moglo da predvidi milione tužnih udovica koje će ostaviti Veliki rat koji je tada prekinuo prikazivanje Vesele udovice.

U adaptaciji Drezdenske opere skorijih godina (i na ranijim izvođenjima u Parizu), prominentno figurira maketa ispružene ruke koja prosi (milost, novac...) prema Zapadu i Istoku, odlika ondašnjeg i sadašnjeg ponašanja crnogorskog dvora čiji troškovi nikad nisu bili u skladu sa mogućnostima knjaževstva ili sada formalno republike. Glavni likovi operete se hvale da su falsifikovali finansijske izvještaje Centralne banke Pontevedrea. Takođe upozoravaju da ako bi bogata udovica povukla novac iz banke da bi to samo značilo bruku i bankrot a banka ionako vani „uživa vrlo ograničeno povjerenje". Hana Glavari, bogata udova kasnije usklikne da su „naše (Pontevedrinske) vrline" zapravo količina novca u posjedu. Mnogi bi se danas složili sa njom.

Međutim, diplomatsko osoblje poslanstva u Parizu se dovijava i na druge načine kako da se održi, jer ne dobija dovoljno finansijskih sredstava iz domovine. Pred kraj 13. minuta drezdenske opere Glavni razmatra kako spasiti glavnu banku i državu od bankrota. Svi se prisutni slažu da je rejting države toliko nizak da ne može čak ni dostojno bankrotirati. Riječ propast (bankrot) odzvanja u ušima državnih predstavnika.

U tom momentu ulazi drugi državni službenik sa otvorenom akten tašnom gdje baron Zeta vadi jednu kesu „bijeloga" radi provjere kvaliteta i daje drugima da mirisnu dragu smješu (sugeriranog kolumbijskog porijekla) koja se šalje dalje diplomatskim kanalima jer se time „osigurava finansijsko preživljavanje našeg poslanstva". U 1905. bi se sasvim sigurno radilo o opijumu, čijem švercu nisu bili neskloni određeni dvorski krugovi koji su se bolje dovijali kako da se pokriju troškovi prinčeva.

Elem, na veliku žalost, u opereti „diplomatska pošta sa bijelim" Pontevedrea nedugo zatim „opet pada", kao i sada razni diplomatski paketi, brodovi i jahte Pentevedrinskog porijekla. Paralele sa sadašnjim događajima su i više nego očigledno ciljane od strane režisera.

Tadašnji princ Danilo je, zahvaljujući opereti, postao poznat širom svijeta. Sadašnji vladar je takođe široko poznat, a zahvaljujući prebjegu njegovog blagajnika u mrsku Englesku i objavljivanjem dokumenata i detalja iz privatnog života postaje još poznatiji. Svojevremeno se prinčevima naširoko bavila evropska štampa, a visprena bivša ljubav mlađeg princa je prodala njegova ljubavna pisma beogradskom listu Zvono. I sada, kao i onda, se svi krivci traže u međunarodnim zavjerama protiv države Crne Gore. Napad na vladara je napad na državu i sistem i u tome se potpuno kopira domovina komunizma kao i njeni instrumenti vladavine. Jedina razlika je da sada iza svega lošeg mora stajati ruska zavjera i tajne službe, kojima odnedavno pomažu, gle čuda, i britanske tajne službe. Cilj im je da ometu naše evrointegracije (ili samo €-integracije sa raznih sumnjivih off-shore računa) iz čiste pakosti kad već oni napuštaju EU.

Možda je za one koji sebe prepoznaju u ovoj ili ranijoj izvedbi operete najbitnije da znaju da ona ima sretan kraj i da vrline (tj. novci, kako Hana reče) i ljubav (sa predznakom €) pobjeđuju. To svakako ne mora da znači da će u stvarnom životu biti isto tako. Princ Danilo je umro u izgnanstvu u ne baš sjajnoj materijalnoj situaciji. Kako će se u sadašnjem vremenu razvijati stvari, ostaje da se vidi. Gomilanje materijalnih dokaza nakon prebjega člana dvora u mrsku Englesku i vidno zasićenje Istoka i Zapada ovdašnjim megalomanima, upućuje na to da bi sudbina princa Danila mogla biti pravi džek pot za njih.

(Monitor)

Preporučujemo za Vas