iz londona, s ljubavlju

Nikad teže zime od proljeća u parku

Tvrda je ljubav proljeća. Ono je pubertetlija među godišnjim dobima. U toku jednog dana, petnaest promjena raspoloženja. Barem. Nepredvidivost mu je glavna osobina. Proljeće, kao i pubertetlija - krv pije. Zamara. Izaziva glavobolje. I suze tjera na oči
0 komentar(a)
Ažurirano: 07.04.2012. 09:40h

Nisam odavno bila u rodnom gradu. Kada dođe proljeće, ja kao da imam nekakav ugovor potpisan sa domovinom da bi je trebalo obići.

Tvrda je ljubav proljeća. Ono je pubertetlija među godišnjim dobima. U toku jednog dana, petnaest promjena raspoloženja. Barem. Nepredvidivost mu je glavna osobina. Proljeće, kao i pubertetlija - krv pije. Zamara. Izaziva glavobolje. I suze tjera na oči.

Ipak, ne možeš mu odoljeti. Srce ti slamaju njegove bitke sa olujama buđenja, kišama razočarenja, zasljepljujućim zracima promjene. Sve to odraslog čovjeka sjeća na bivša proljeća, na pomiješane, ničim izazvane, suze i smijeh; na borbe sa zamišljenim protivnicima; na kate izlazećeg sunca – trenirane, uzgred budi rečeno, sa Ćinkom Delibašić, iznad njenog stana na dvanaestom spratu solitera u u ul. Pariske komune 7, ulici na kraju tadašnjeg Titograda; ulici sa pet usamljenih, visokih 'udovica' i ničim više, tada, osim Momišića i Momišićana koji su svoju teritoriju predano branili od naleta nas Huna, stanara iz solitera. Zbog toga je nas, došljake-soliterce, Ćinka podučavala kate i karate, uz obavezno ispuštanje istočnjačkih krikova nadmoći. Čeznuli smo za čakljama. Ćinka je obećala da će ih nabaviti, ali nikada nije.

U nedostatku čaklji - kada bi sa Momišićanima došlo do stani-pani situacija, jurnjava oko upadanja u okolna dvorišta da pijemo vode sa nečije česme, recimo – zaboravio bi se karate. Glavno oružje postala bi rečenica:

'Sad ćete ga viđet. Tataa-a-a!'

I moj bi se tata odmah pojavio na balkonu prvog sprata. U mom sjećanju, otac je uvijek u bijeloj trik-majici i sa cigaretom koja visi s donje usne. I kako to da je uvijek kući?

Mora da su mi se pomiješale scene iz tadašnjih filmova i stvarnog života. Stenli Kovalski i Loco stopili se na balkonu jedne od 'udovica'.

Uglavnom, lice iznad trik-majice i cigarete bilo je, prilikom pojavljivanja na balkonu, uvijek smrknuto, opasno. Otac bi odmumlao prijetnje 'neprijateljskom' klanu jedinice kćerke. Riječi prijetnji nisu se mogle razaznati, niti, zapravo, čuti, no svi bi se brzo razbježali po Momišićima, pa čak i ja.

Kasnije, u novom kvartu, sa nekog drugog balkona:

'Ne sijedajte na zemlju u mjesecima koji imaju slovo R u nazivu!' opominjala nas je, svakog marta ili aprila, Sekicina baka Saveta.

Gledala bi nas sa petog sprata dok smo mi u gepek od škripave “fiće” ili, u najboljem slučaju, od crvenog “juga”, utrpavale peškire za plažu.

'Bogami, ne znam što će vam ta ekskurzija danas...', govorila je, nije vikala odozgo, ali smo joj mogle razabrati svaku riječ. 'Kažem vam ja. Sjetićete se vi Savete kad vas stegnu krsta'.

Ja se Savete sjetim u Londonu, češće nego što bi to iko pretpostavio: mislim na nju od pred-proljeća sve do novembarske jeseni, kada Londonci sjede i leže po vlažnoj zemlji, a mjeseci reže od slova 'R' u nazivima. Saveta to ne bi mogla podnijeti, takvo tiho ubijanje unutrašnjih organa još neugrijanom zemljom. Ili bi se možda, na kraju krajeva, navikla, kao i ja?

Nakon šest godina pokušaja, neuspjeha i ponovnih pokušaja, napokon sam ove godine slomila svoje koščato crnogorsko tijelo u prilagodljivije, englesko. Naučila sam da piknikujem na travi. Šest su me godina djeca molila da i mi, kao i ostale, naizgled srećne i funkcionalne londonske porodice, kad god sunce grane, a zima izdiše, napravimo piknik u parku.

Kako li te anglo-saksonske porodičice složno voze svoja bicikla kroz park do konačnog piknik-odredišta. Vidi-vidi. Pa kako su fino u korpice od pruća stavili zdravu užinu, a korpice pričvrstili na volane bicikala. Kao da su direktni potomci Crvenkapice. A ja, potomak vukova, samo režim, a ni šargarepu ne znam da spakujem da se ne ugnjecka do odredišta za piknik, odredišta koje je uvijek pogrešan izbor jer se do ovog marta nisam snalazila u igrama i relaksaciji po parkovima. Stalno sam u svima vidjela protivnike, kao onomad Momišićane.

Jednom sam baš odlučila da je došlo vrijeme opuštanja, vrijeme vjere u strane ljude; pustila sam, tada dvogodišnju kćerku da se popne do kućice na drvetu bez moje pomoći, dok sam ja, kao, ležerno čituckala nedjeljni dodatak novina - još jedan hvalospjev još jednom post-mortem obožavanom umjetniku - neugodno posađena na ćebe i trtičnu kost. Kćerka se popela do kućice, braavo, braaavo, ali nije znala kako da siđe (vječna metafora zamke ostvarenja naših planova.) Ustala sam, bogme sam ustala, i popela se za njom na vrh kućice. Baš kada sam se uvukla u kućicu, ona se iz iste izmigoljila i našla najbolji način da se spusti na zemlju. Ali je majka, majka nesrećna (ja) ostala zaglavljena u kućici dimenzija prilagođenih dvogodišnjacima.

Kroz maleni prozor ugledah čudovište sa puškom za podvodni ribolov kako se približava mojoj kćeri, sa očiglednim naopakim namjerama. Čudovište je imalo dugu, neopranu, zamršenu kosu, užasnu garderobu, i tu pušku, trozubac, šta li?

'Hej!' povikah kroz minijaturni kapak prozora. 'Hej, ju!'

Čudovište se osvrnulo oko sebe, ali mene niko nije mogao vidjeti, zaglavljenu tamo gore, u čardaku, u kućici na drvetu.

Dozivala sam i kćerkino ime. I ona se osvrtala, i smiješila se, smiješila, a ja sam lupala o zidove i vrata male kuće, pokušavajući da je srušim, kada se već ne mogu odatle izvući; da spasim kćerku skokom sa drveta. Ništa mi nije uspijevalo. Provirih džinovskim okom kroz pendžerčić. Čudovište se, poštapajući se na podvodnu pušku, opasno približilo mojoj kćerkici. Umišljeni Posejdon-pedić. Nisam imala kud.

'Fak-ju!' provrištala sam. 'Fak-d-fak-evej! Odlazi, od*&bi odavde!'

Vrištala sam i vrištala, tresla se kuća. 'Smiri se, Oldža,' rekoh sebi. 'Bez panike. Sjeti se super-heroja. Oni su uvijek hladnokrvni u opasnim trenucima.'

Čim sam sišla s hrasta shvatila sam da je čudovište-Posejdon zapravo mladi student, part-time čistač parka. Ona podvodna puška bila je alatka za nabadanje lišća, kesa i ostalog smeća.

'Jesi okej mama?' pitala je kćerka.

'Mama se nikada više neće igrati u parku,' rekla sam kroz stisnute zube. 'Jasno?'

Prošle su godine, prošla su proljeća.

Ovaj je mart u Londonu bio bez kapi kiše. Svuda po gradurini nalijepljeni su plakati upozorenja da je zavladala suša. Ljudi su živjeli po parkovima. Morala sam i ja savladati tu vještinu.

Imam tu prednost da živim u blizini takozvane tropske bašte lokalnog parka. Odmah sam shvatila da je taj kutak parka domaćin tropskom bilju jer je najsunčaniji, i zaklonjen od vjetra. Tu sam, umjesto zastavice, postavila svoje nepromočivo ćebe kupljeno na piknik odjeljenju Piter Džouns robne kuće. Kupila sam i korpu na točkiće koju sam napunila hranom, pićem, plastičnim posudicama, džemperima i šalovima za nagle promjene temperature. U korpi je i mali, mekani jastuk, knjige i kesa za otpatke. Ko je sada gazda parka, ko? Ko je maestro piknika, ko? Postadoh i kao neka piknik domaćica. Imala sam i goste na mom ćebetu: druge, nedovoljno organizovane majke iz komšiluka.

Malo, pomalo, i tijelo se prilagodilo. Ne moram više samo da ležim. Zapravo je nemoguće iz ležećeg položaja imati djecu na oku. Slomila sam se, u dobrom smislu. Čak i u farmericama sada mogu da odsjedim i po tri sata na martovskoj engleskoj travi. Posle toga kući gutam brufene, ali djeca su zadovoljna.

Još samo da pobijedim migrene koje me napadaju svakog proljeća, nakon tolikih priprema, uzbuđenja, uspona i padova, u vanjskoj i unutrašnjoj temperaturi.

Kladim se da bi i Saveta piknikovala sa mnom u martu i aprilu.

Preporučujemo za Vas